Je suis Jednoruki | Maja Ručević

2009.

U tim sam se staklima vidio nejasno, umanjeno, činilo mi se da gledam u svoju onemoćalu karikaturu. Znao sam da gleda kroz mene. A kada bi na tren lice okrenula od mene, i karikatura bi se pomakla iz mog vidokruga, ostajući lebdjeti u prahu potrošenog prethodnog momenta. Nisam čeznuo da opet okrene glavu prema meni. Ni zato da bih u njezinim modernim naočalama poput kakvog perverznog narcisa ponovno ugledao umanjenog sebe ni zato da bih ispod njih nazirao njezin pogled. Za njom i za svojim odrazima u njoj već odavno nisam čeznuo. Sunce je bilo nisko na ovogodišnjem nebu. U svoju jazbinu zavlačilo se otežalo i razmazano; idealan zalazak za društvo dvoje potrošenih sugovornika (ili je možda bolje reći sušutnika, budući da rijetko razgovaramo). Dolazi gotovo svaki dan. S vrećicama, paketima, potrepštinama. Uvijek s velikim tamnim sunčanim naočalama, odjevena u nešto ležerno, tek nehajno nabačeno. Kompletno utopljena u filozofiju jednostavne i dobrohotne girl next door. Trsi se ugoditi, ne nametati se, ni od čega ne odudarati. Poprilično zamorno. Na balkonu se smračilo pa je skinula naočale. Primijetio sam sitne bore oko njezinih očiju i jednu veliku kod lijeve obrve. Pokupila je tacnu s ispijenom kavom i otišla oprati suđe, nakon čega će, znao sam redoslijed unaprijed, sjesti i zapaliti još jednu.

S trinaestog su kata gimnazijska dječurlija što su se vraćala iz škole izgledala puno veća nego što bi to zakoni ptičje perspektive pretpostavljali. Činilo mi se i da su im bubuljice na licu veće od glava. Teški ruksaci natrpani znanjem koje im predstavlja najveći problem u životu, poput sepeta šljiva iz Samokovlijina Nosača Samuela. Naporno im je. Nose glave u torbama. Velike glave u prevelikim torbama. Poželio sam ih gađati jajima, ali sam umjesto toga zapalio cigaretu. Duhanski ritual katkad odgađa, ili još bolje, u potpunosti suzbija poriv za izvođenjem drskih i neprimjerenih radnji. A o toj njegovoj hvalevrijednoj karakteristici nitko ne govori. Samo o raku pluća, oštećenjima spermatozoida, ugroženim plodovima itd. Točno u pola osam, uslijed posljednjeg mlaza iz pipe pod kojom ona pere posljednji komad prljavog posuđa začut će se najava dnevnika iz susjednog stana, potom tri vrane u zraku, a onda će nebo, kao prilikom kakvog grand finala, u svom revijalnom tonu zatvoriti vrata dana i u misli propustiti večer. Bit će mi malo lakše. Sad će i ona ispušiti svoju zadnju cigaretu i otići. Bit ću sam. Njezina prisutnost remeti nešto moje, ne znam to ni sam sročiti, remeti mi ono malo mira koji volim osjetiti potkraj dana kada se sve slijeva u svoj konačni šaht. U posteljicu. Regresus ad uterum. Ponekad mi se čini kao da me nasilu želi poroditi. Tu je možda glavni uzrok našeg nategnutog odnosa. Ona želi da izađem, a ja se želim vratiti. U početku bijaše gnijezdo, šator, kukuljica, implozija, rov.