Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Prvih nekoliko mjeseci nakon udara, morao sam, razumije se, ulagati velik napor kako bih se prilagodio svemu što je nosio život sa samo jednom upotrebljivom rukom. Linearno ću nabrojati osjećanja i stanja kroz koja sam prolazio počevši od prvog dana, mislim da ću ih uspjeti obuhvatiti sva. Prvotni šok, nevjerica, pa očajanje koje je postepeno prešlo u sirovu i nepatvorenu tugu, potom depresija koja se i dan-danas pojavi, zatim autodestrukcija, uvijek nakon napadaja tjeskobe, i konačno (pomalo i kao vid olakšanja) rezignacija praćena mlakom porugom spram svega što nije oduzeto i što živi onako kako ja ne mogu. Rezignacija je to u kojoj nema mjesta dramatičnim emotivnim amplitudama, tek postojanost zatomljenih osjećaja. U posljednje vrijeme izrazito jasno spoznajem svoju neprijemčivost za fenomenologiju svijeta koji oko mene diše. Samoživ sam. Ali ne u onom smislu da se sve vrti oko mene jer je sve podređeno meni, nego u smislu da sve postoji i da, vrti se, oko mene, ali ja doživljavam samo sebe tj. mnogo se bavim sobom. Egocentričan sam, ali nisam egoističan. Srozao sam se na neku monstruoznu razinu gdje je svako razmišljanje o drugome nedopustivo jer predstavlja gubitak vremena. A ja sam škrt bogataš koji ima puno, puno vremena. Sav je moj univerzum sada sveden na razmišljanje jer ne mogu ništa pretočiti u praksu, djelatnost, konkretnu formu. Razmišljam i osjećam, živo mučenje. Čini mi se da je to danak koji sa sobom nosi nezaposleno, sakato tijelo. Primat psihe nad tijelom razara pretpostavljeno jedinstvo uslijed čega dolazi do patološke simbioze u kojemu je tijelo parazit, a psiha domadar. Tijelo crpi, a psiha trpi. Pomisao na sviranje se svodi na manijakalnu opsesiju da još jednom sanjam taj daleki san. Prisutno je samo kao uspomena, kao jedna neopisivo razarajuća bol neusporediva s ijednom fizičkom. Evo, postao sam i ja metafizičar. Uslijed svojih transcendentalnih popodneva, ponekad zaspem na ovom neuglednom kauču, umorim se od tog iscrpljujućeg razmišljanja, kao kakav Nietzsche u rudniku. Jučer sam sanjao da održavam koncert na proplanku iznad Sarajeva odakle se panoramski vidi sav sadržaj kotline. Zelena visoravan nasred koje je postavljen koncertni klavir i nekoliko stolica za uzvanike. Bukolički ugođaj, pčele, leptiri, pastiri. Na repertoaru je isključivo Liszt. Do koncerta ima još pola sata, a nitko od publike još nije stigao. U jednom sam se trenu pobojao da nikoga neće ni biti, svirat ću bumbarima i kravama što preživaju. Publika mi je bila važna. Ne zato da bih joj iskazao svoj talent i umijeće, već zato što danas obilježavamo očev rođendan. Već sutra će poginuti. Doći će dragi ljudi, familija, prijatelji i Gordana. Ja ću maestralno svirati, a tata će se diviti, uvijek me podržavao; upravo sam među njegovim knjigama (bio je matematičar s artističkim entuzijazmom, a to ti dođe kao neki oksimoron, neka čudna mješavina apstraktne i zaigrane egzaktnosti) kao dijete pronašao prvu knjigu o muzici koja me zaintrigirala toliko da sam s njom otišao u garažu i čitao do mraka, sve dok nisam čuo izbezumljenu majku kako me traži. Doći će ljudi, da, doći da podijelimo radost slobode u kojoj muzikom ispraćamo jednu godinu u njegovu životu, sutra će ući u drugu, u kojoj ga neće biti. Još nikoga, a vrijeme je da počnemo. Sviram Ljubavni san, odlučio sam ovaj ambijent iz ekloge popratiti pravim romantičarskim ugođajem. Gosti će već pristići. Dok sviram, ne razmišljam ni o čemu. Ja sam medij s fokusom. Biće s izjednačenim intelektom i emocijom. Odjednom se događa nešto strašno, i kako to već biva zagonetno u oniričnim pasažima – mijenja se atmosfera. Prsti ne slušaju mentalnu direktivu, nebo se mrači, kumulira se velika količina nimbusa, ruka svojeglavo i odlučno počinje prve taktove faustovske sonate u H-molu. Zbunjen gledam čas u svod koji se tako naglo smežurao, pa u svoje ruke što sviraju te dijabolične, a katarzične tonove, a onda kratko zabacujem glavu da vidim ide li itko… Uto počinje kišiti, taman kada glavni uznemiravajući motiv prelazi u piano lirski pasaž, od obnaženo žičano tijelo klavira počinju se odbijati krupne kapi. Primiče se neobična povorka uzvanika. Sjedaju na stolice dok sviram vrlo zahtjevan dio, ipak, okrećem se pod cijenu falša i opažam čudnovat auditorij. U prvom redu, moja učiteljica klavira iz osnovne  škole, pa moj budimpeštanski  mentor, a do njega Ivo Pogorelić. Iza njih omanji konzilij sastavljen od tri psihijatra koja sam posjetio u životu i jednog koji je posjetio sarajevske noćne more, Radovana Karadžića. Tu je i Gordana s mojom sestrom i majkom, a do njih sve majke Srebrenice. Na začelju stoji moj otac, žalosnog izraza lica, sam, odvojen od ostatka. Nebo propušta pljusak na naša lica, na ovu ruralnu sliku, na klavir, na tu đavolju simfoniju. Iako je ovakva svita i više nego nesvakidašnja, ne mijenjam fokus. Sonata pripovijeda naše živote, i mislim da smo toga manje-više svjesni svi, ali ponajviše otac i ja. Mnogi pamte nešto iz najranijih godina svog života, nešto vezano za roditelje, očinsku ili majčinsku notu koja se začinje u prvom taktu, kada tek počinješ stasati, a koja se provlači kroz čitavo crtovlje života. Ja se sjećam kada mi je otac rekao da se bez obzira kakav ožiljak budem nosio, nikada ne smijem prestati boriti, makar bio izbrazdan po cijelom tijelu. Sviram ponosno, borim se. Iza mene su sudije i krvnici, mecene i vampiri, ožalošćeni i dobronamjerni. Svi oni imaju uši, čuju što priča sonata koju toliko volim. Svi oni imaju i oči, kojima vide kako pada moja mrtva ruka kao mrtva glava. Ona pada i ostaje visjeti, razoružana nečim većim od same sebe, valjda sudbinom. Druga nastavlja svirati ovu sonatu što traje oko pola sata, ali stvari koje su ljudima koji čine ovaj auditorij važne u životu traju čitav vijek. I već je noć. Borio sam se časno, odsvirao sam parakoncert, s dostojanstvom koje neki nemaju, a u spomen dostojanstvu koje su neki izgubili. Svirao sam kao da sanjam. Sanjao sam da opet sviram.