Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Uvjerenje… da je budućnost moćnija od bojazni; uvjerenje… da je ovo najsigurnije moguće mjesto, ono gdje život ima herojski status i ne događa se usprkos, već u suglasju s vremenom, intrinzično, eufonijski. Uvjerenje… da će vjera opstati i da postoji nešto veće, snažnije, što služi kao utočište pred uvjerenjem u vlastitu šarenu lažu. Ćelija je nevelika, neugledna, naprosto takva da se za nju ne možemo vezati, ali udovoljava svim našim potrebama. Poput apartmana na moru. Samo, mora nema. Ne treba zanovijetati, ipak. Ima surogata. I aparata za održavanje na opasnoj pučini. Ne možemo potonuti, sad je sve u kakvom-takvom redu. Uvijek sam volio red, staloženost, sigurnost. Ovdje u ćeliji, sve podsjeća na nadzor. Sve je složeno na ravnu crtu, pod pravim kutom. Uredno održavano i provjeravano. Blijedo-zelenkasta je ova svjetlost – čak je i kolorit sterilan. Sužanjstvo srećno. Ništa ne može pobjeći, prisutan je konstantni monitoring, ništa nigdje umaći, čak ni misao na bijeg. Ovdje ne bilježimo mi, ovdje smo zabilježeni, zavedeni, tretirani, zbrinuti. Žalim li se? Žali li itko? Je li dopušteno žaliti život čiji je tok odvijanja tako zapanjujuće i fascinantno razgranat? Dijagnosticiran mi je ishemijski moždani udar uzrokovan prekidom dotoka krvi u mozak. Kažu da sam dobro prošao, jer jedna trećina pogođenih odmah padne mrtva, a jedna se pak s vremenom u potpunosti oporavi, uz eventualne lakše posljedice. Dakle, zadovoljan sam, zapala me zlatna sredina, preostala trećina koja nedostaje do tri trećine, cjeline, jednog cijelog. Sada sam čisto zlato, s istaljenom desnom rukom. Nepokretnom, obamrlom, ukočenom – svakakvim se terminima služe. Prognoziraju i špekuliraju. Oveća lezija lokalizirana je u lijevoj hemisferi mozga. Takozvana umrtvljenost manifestirala se u desnoj ruci. Uz mnogo truda, volje, duha, rehabilitacije, svesrdne pomoći bližnjih, promjenu prehrambenog režima, prestanak pušenja i konzumacije alkohola, kontroliranu i redovitu tjelesnu aktivnost, psihološki tretman i nepokolebljivu vjeru i želju za oporavkom moguć je napredak.

MOGUĆ JE NAPREDAK.
MOGUĆ JE NAPREDAK.
MOGUĆ JE NAPREDAK.

Kod određenog broja pacijenata pogođenih moždanim udarom, ponekad se javi tzv. anosognozija; slabo istražen fenomen i rijetko stanje kada je pacijent nesvjestan vlastitog hendikepa ili nije u stanju shvatiti da je bolestan. Kod onih koji od ranije boluju od psiholoških tegoba kao što je bipolarni poremećaj osobnosti – prisutnost anosognozije može još više zakomplicirati stvar, jer pacijent sklon mijenama raspoloženja i osjećanja, emotivno nestabilan kakav jest, može zavaravati i, takoreći poigravati se iskazivanjem reakcija na provjere medicinskih stručnjaka. Anosognoziju su mi kanili prišiti jer nisam davao nikakvih znakova svjesnosti ili razumijevanja svog stanja. Nisam urlao šokiranost, nisam se konvencionalno slomio kada sam, po njihovoj procjeni, već odavno bio dovoljno emotivno uravnotežen da bih racionalno percipirao novonastalu situaciju. Budući da moždani udar na bolesnika može izvršiti mentalni, emotivni ili tjelesni utjecaj, ili kombinaciju sva tri; kako je tjelesni bio očigledan, a a propos njega sam se ponašao kao autist, zaključili su da sam oštećen i emotivno. Što se tiče mentalnog, sve su pretrage pokazale da sam u redu. Bipolarni nisam imao, ali je činjenica da više nisam bio jedan ja, bila su dvojica. Jednoruki i ja. Ali to im nisam mogao reći. Ponekad manje NIJE više, kao u modnoj estetici, nekim tipovima arhitekture i sl. Kod nas je bilo obrnuto. Više nas je značilo VIŠE. Čitavo obilje ludila. Jednoruki i ja smo bili i više nego svjesni našeg stanja, a po teološkom opredjeljenju smo bili agnostici, naša vjera nije bila upitna, viša sila nas je stvorila, u to smo čvrsto vjerovali, ali tu silu nismo mogli spoznati. Slijedom tih uvjerenja, rekli smo jedan drugome: ako mi ne možemo spoznati zašto postojimo, zašto bismo njima rekli da smo svjesni da postojimo? Zašto bismo ikome izašli ususret? Zašto bismo mi, agnostici, a ne anosognozičari, kome učinili uslugu? Turobna je ravnodušnost vjernika koji podliježe kušnji sveopće neshvatljivosti života. Njegova je velikodušnost u ovakvim slučajevima svedena na minimum, ne pada mu na pamet obraćati pažnju na tuđa nastojanja, tuđi interes, tuđe, drugo, strano. Dijagnozu sam prepravio sam. Odlučio sam da nisam doživio ishemijski moždani udar uzrokovan poremećajem dotoka krvi u mozak koji je pak uzrokovan trombozom, jednim od četiri uzroka u koje još spadaju embolija, sistemska hipoprefuzija i venska tromboza. Izabrao sam tzv. kriptogeni moždani udar, tj. moždani udar bez očitog uzroka (nepoznatog podrijetla), koji je u mnogo manjem postotku prisutan; nisam imao snage zamišljati ugruške koji se vrzmaju mojim mozgom, ovako ću biti poseban. Ne treba mi nikakav dugogodišnji tretman, ja sam uništen čovjek. Posljedice su vidljive i opipljive, teško ispravljive. Za naknadu sam dobio Jednorukog, svoj drugi pol, ali nisam bipolaran, samo imam druga. Mi smo kriptogeni agnostici, odsada nadalje obraćajte nam se s VI.