Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Često te znaju obuzeti blijedi odrazi nekih odavno pometenih dana. Lijepe ti se za lice u raskvašenoj maniri ljetne kiše pomiješane s jezivo uparenim asfaltom; dozivaju ta prošla, naizgled zaboravljena vremena vikom kakvu bi najradije zaglušio blagonaklonim čavrljanjem na nekome neasocijativnom mjestu s mladom neopterećenom ženom, kada bi je samo poznavao. Nahrupjela salva reminiscencija vuče te za rukav, otimaš se nadljudskim snagama. Maskiran prividom najboljeg reda, odmičeš kroz promet nastojeći biti suvremen, ali ne ide, njušeći ta druga vremena kolidiraš s gravitacijom, urušava se prava slika stvari i mjesto ustupa nekim novim, točnije drevnim slikama što dave ustrajnošću nepreležane angine. Kroz mimohod mentaliteta vučeš se sve sporije, susrećeš pogled svake od tih karika ponaosob, svaki te korak opominje da mu se žuri, ali izdaju te tvoje beskarakterne noge. I iako je sparno bablje ljeto u zenitu, sve si uvjereniji da drhtiš od groznice koju vidi čitav svijet, moraš kući. Ti moraš negdje gdje si sakriven od skenera. Tamo se mazohistički mlatiš nečujnim solilokvijima o vlastitoj prošlosti. Dođe ti da budeš drugdje. Ne valja ni na ulici ni kod kuće. Potom to i uradiš. Više ne sjediš na svom kauču nego u tuđoj fotelji, tamo gdje nema toliko tebe, tamo gdje unutar tuđih zidova krišom prolijevaš suzu nad tuđom požutjelom fotografijom. To je onda tvoja druga stvarnost, to ti daje energiju za neminovan povratak u svoju. Treba ti, priznaj, prijatelju, mnogo snage da se otmeš toj neprofinjenoj formi tuge, da prestaneš usiljeno da se grčiš cviliš, i previjaš nad kvazi prokletstvom vlastite sudbine. Međutim, izmišljena ti druga stvarnost ne donosi spokoj. Ona te zatiče udubljenog u zamisao kojim načinom ispustiti iz sebe tu gomilu kolotečine. Ti si širom rastegnut obruč koji služi da kroz njega prolijeće pokušaj života. Nesposoban da razmišljaš o onome što nazivaju vedra strana života, utjelovljuješ onoga kojeg nazivaju usamljeni počinitelj transgresija, no, bez osobnog duhovnog terapeuta. Znojiš se mnogo, ne znaš čemu to pripisati. Odvlačiš se do kupaonice, te skidaonice smrada i ljage u kojoj se pereš polako i nesigurno, strepeći od bolesti, razvoja plijesni negdje u tkivu zazidanih pločica. Osjećaš svu težinu vlage koju obrušavaju na vas, prokleti od vrućine vode zapareni zidovi. Kroz omanje okno granatirano ptičjim izmetom, probija se zraka sunca, zasigurno zalutala na putu, nema objašnjivog razloga kojim bi se uputila ovamo. Toga se bojiš, uostalom kao i svega u zadnje vrijeme. Neutemeljenog padanja slika za zidova, nasmrt ga se užasavaš; kao i muha koje satima kruže u koncentričnim krugovima zamagljenim prozorima koje se ni ne isplati razbistriti jer se kroz njih ništa ionako ne može ni vidjeti. Bojiš se mačaka što noću bolno i prodorno tule. Bojiš se sići u kiosk po cigarete jer prodavačica broji koliko si ih ispušio od sinoć, bojiš se susreta u haustoru, kurtoazne dobronamjernosti, telefonskih poziva zabrinutih bližnjih. Bojiš se dnevnih mijena, dan je pješčani sat na kraju kojeg znaš da sutra nećeš smoći snage preokrenuti ga. Umjesto tebe to će uraditi netko jači od tebe, netko tko brižno vodi računa o tvojim vještačkim aparatima, netko te servisira da svaki novi dan budeš još življi, svojim će nevidljivim prstom okrenuti novu stranicu na kojoj neće pisati ništa zanimljivo. Prijatelju, misliš li i ti da je strah samo iluzija koju čovjek uzgaja kao obrambeni mehanizam? Vjeruješ li ti u ta psihološka sranja o strahu kao korisnom čovjekovom suputniku koji ga čuva od ishitrenih postupaka? Ja ne. Moj strah nije bojazan, nije nešto što me priječi da se upustim u opasan rizik. Moj strah je moja nemoć da prihvatim sve što ne mogu preobraziti. Samo sam svirajući mijenjao control panel sklopa koji me okruživao. Sada nevidljivi prst i dalje okreće moje stranice, kao neki despotski okretač nota koje svira on sam, dok ja iz dana u dan tonem sve dublje u recycle bin.