Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Kroz život se nebrojeno mnogo puta vraćala u tu sobicu. Zateći se ponovo u sobici značilo je posegnuti za pomalo bizarnim laksativom, valjalo je mnogo toga ekskretirati. Zbijena prostorija u tamno smeđoj lamperiji, jedna prastara komoda i dva kreveta. Komora za gušenje djetinjstva. Jedino što je upućivalo na znakove dječje prisutnosti bile su posteljine s infantilnim uzorcima. U kutu sobe (koja gleda na unutarnje dvorište kojim se čitave dane vuku i ližu izranjavane mačke) otvoren klavir. To je Borisov klavir. Na njemu vježba kada mu se kaže. Okrenutih leđa, tako da ništa ne vidi, osim kada mu se naredi da gleda. Ćumez odiše ustajalošću i nezadovoljstvom. Gotovo da je opipljiv jad. Kroz heklane zavjese tu i tamo sijevne trak mjesečine, naturalistički, kao sječivo na slobodi. Tu Boris i Branka pišu zadaće, spavaju, bude se, a ponekad i jedu kada nisu poželjni za stolom. Majka nakon takvih večeri uđe u sobicu da ih oraspoloži, da ne budu tužni. Majka je majka, one stvari u koje je sigurna uvijek dobro osjeti, a neke za koje nema dokaza, osjeti, ali ih nikada neće saznati. Za to se pobrinuo otac. Branki je, čim je dovoljno porasla, iznio svoju tezu o tome zašto ga mora zvati ocem, premda joj je očuh. Argumenti su se zasnivali uglavnom na patrijarhalnoj matrici, težnji za vladanjem i neprikosnovenom autoritetu. Boris ga je, kao njegov sin jedinac, smio zvati i tatom. I Boris i Branka umiru od straha kada zakorači unutra. U tom času razmišljaju samo o tome hoće li ucviljena vrata ostaviti odškrinuta ili će ih potpuno zatvoriti. Očiju uprtih u očeve debele kratke prste koji zahvaćaju kvaku, broje sekunde do nove epizode užasa. Boris tada ustaje, i ne čekajući znak ni slovo, počinje svirati. Vedra ili ne, melodija redovito ispuni prostor specifičnim užasom, jer je ona paravan za ono što će se tek dogoditi. Otac sjeda na Borisov krevet i zapovijeda Branki da skine gornji dio odjeće. Već dobro uhodani, i Boris i Branka istovremeno padaju u ponor. On griješi, prsti ne sviraju ono što nalažu note, a Branki se niz grudi koje su tek počele zadobivati ženske dimenzije slijeva potok suza. Otac kratko, ali sablasno strogo prekori Borisa koji se sada mora jače potruditi. Njegovo sitno ukočeno tijelo savija se u spazmu, forte, tuče tipke, volio bi da je gluh, da ne čuje kada otac naređuje sestri da skine sve sa sebe, da ne osjeća dramu njezinih jecaja, Boris bi volio da ga ubije, samo da Branka više ne pati. Kada ne smije gledati, nije mu lakše nego kada mora. U oba slučaja osjeća propadanje, pomračenje, guste nanose muke s kojom se bori u sebi, jer je dijete, jer ne razumije, potiskuje. Zašto je otac sretan i glas mu podrhtava kada sestru prisili da dodiruje svoje međunožje? A ona plače i tiho preklinje nemoj, molim te… Kada je sve gotovo, i posljednja melodija straha utihne, Branka i Boris ne razgovaraju o tome. Jednostavno svatko u svojoj postelji natapa jastuk suzama. Narednih nekoliko dana su mirni, otac vrata sobice otvara i zatvara otprilike svakih desetak dana. Sutra uvečer će možda i oni smjeti večerati za stolom u kuhinji. Majka će ispeći meso i krumpire, narezati salatu i na stol staviti četiri čaše i bokal narančaste Cedevite. Dok će prinositi čašu tankim modričastim usnicama, Branka će, s mučnom težinom u utrobi, promatrati oca-monstruma kako pije Cedevitu koju mama kupuje od novca iz koverte oca kojeg nema. Do povraćanja.