Je suis Jednoruki | Maja Ručević

Budimpešta, 2003.-2004.

Trudio sam se počiniti još jedan mukotrpan, ali virtuozan pokušaj rasplinjavanja na mrtve čestice zaborava; to me oduvijek privlačilo, dati sve od sebe da bih zaboravio sebe. Da bih zaboravio otkuda sam došao, kakav genetski kod je zapisan u meni, koga sam i što ostavio, čeka li me tamo netko. Uglavnom mi je to polazilo za rukom sve dok ne bih počeo plaziti zidovima prošlosti. Čim bi se oglasila, izvirile bi zmijolike istine iz specijalnih utora načinjenih u zidu podsvijesti, zorama bi krstarile mlohave ptice, poput letećih simptoma, sastajale se u nekoj sekciji bijelog neba pa kružile, alarmantno, kao da najavljuju kakav maligni moment. Prošlost je očigledno željela još, i više od još, valjda se željela hraniti, toviti kao francuska guska. Ja sam se, kao odgovor na sve to, ukipljen u kamenoj žudnji, tiho i neprimjetno molio, a to nitko nije smio vidjeti, ne zato što bih ja bio kakav deklarirani ateist koji bi u trenucima ranjivosti ili očajne potrebitosti krišom demantirao sam sebe, već stoga što sam se molio kroz formu nadanja i bojao se, poput dječarca koji skriva kutijicu s gusjenicama, crvima i termitima, da će nada propasti ili se rasplinuti ako netko primijeti. Htio sam samo da me više ne proganjaju neka sjećanja i razočaranja, na vrhu kojih je stajao Gordanin i moj krah. U Budimpeštu sam došao na magistarski studij. Na to me nagnalo nekoliko faktora: dobra prilika u obliku pristojne stipendije i prilično solidne matične akademije, odličan mentor i želja za bijegom iz svega mog, domaćeg, poznatog, ustajalog. Prvi put sam tamo bio u srednjoj školi na ekskurziji. Pa onda još jedanput, u prolazu. Moje znanje o tom gradu i toj zemlji svodilo se na turističku brošuru. Čardaš, gulaš, Dunav, Balaton, ljute kobasice, nekolicina povijesnih fakata te nešto potkovanije informacije o stvaralaštvu Bele Bartoka, Franza Liszta i ostalih mađarskih muzičkih velikana. Ovaj put je moja ozbiljna misija u Budimpešti ukazivala na proširenje tih lapidarnih općih mjesta. Stipendija se pokazala dostatnom za troškove smještaja i osnovne egzistencijalne potrebe. Svakako sam nastavio pisati za jedne sarajevske novine, pa i je i otud nešto kapalo, a imao sam i ušteđevinu koju sam godinama sakupljao radeći u školi i živeći životnim stilom Franje Asiškog. Život u Budimpešti je bio pristupačan, skoro jeftin, 2003., dobra je to berba bila. Ta se boca trebala popiti prije prvih stagnacija, recesija, depresija i još nekih, što osobnih, što ekonomskih kriza. Unajmio sam stančić blizu Keleti kolodvora. Obožavao sam taj kolodvor. Šetuckao nedaleko šina i sjetnim (nikome upućenim) klišejskim pogledom pratio vagone na kojima je pisalo Magyar Államvasutak (Mađarske željeznice). Izgovarao bih u sebi (a u stanu naglas) svoje najnovije lingvističke stečevine, akcentuirajući onako kako sam mislio da je pravilno, otežući vokale, intonirajući izafektirano silazne i uzlazne putanje dođavola teškog jezika iz ugro-finske skupine. Taj me nezgrapni jezik ubrzo počeo fatalno privlačiti pa sam uskoro s radošću odlazio u jezičnu školu za strance, a od velike pomoći bio mi je i profesor tj. mentor, g. G. L., tamošnji cijenjeni muzikolog i vrsni pijanist čiji je djed bio Lisztov suvremenik i učenik. G. L. je sasvim pristojno govorio hrvatski jer mu je žena bila Hrvatica. Doduše, u mnogo je manjoj mjeri vladao turcizmima koje je moja bosanska sredina odavno objeručke prihvatila pa sam mu npr. morao prevoditi raznorazne dunjaluke, sogan-dolme i sl. G. L. je bio galantan i kultiviran gospodin starog kova s ruskom školom pijanističke tehnike. Brzo sam uvidio da ću od njega naučiti stvari koje su svojom korisnošću u mnogočemu premašivale moj četverogodišnji studij na akademiji. Bio je poput svojevrsnog mecene koji svoje znanje nije sebično zadržavao isključivo za sebe, niti se njime naprasno razmetao. To je valjda rezervirano za palanački duh. Prvi budimpeštanski mjeseci sjetili su me u nekoj mjeri studentskih dana, s jedinom razlikom što sam sada bio tridesetogodišnji student na razmjeni, tj. razmijenjen s vlastitom aveti koju sam ostavio iza sebe. Skica za magistarski u Wordu stajala je netaknutom onoliko koliko je trebalo da se dobrano ne napunim utiscima, ne prilagodim novoj sredini i hedonistički ne nauživam blagodati koje mi je pružao moj novi azil. Hodao sam opčinjen ljepotama jednostavnog i otmjenog mađarskog duha. Barem sam ga ja tako percipirao. Svaki je stranac u novoj sredini malko poput stereotipnog zaljubljenika. Tumarao sam gradom i zabijao se u njegove kutke, zamatao se u njegovu šećernu vunu, proždirao Szamos marcipan pa obilazio gnuove u zoološkom vrtu. Najviše su me i uvijek iznova očaravale kolosalne konstrukcije budimpeštanskih mostova. Széchenyi lánchíd (lančani most), Ersébet híd (most kraljice Elizabete), jedan sjajniji od drugog, sve sam ih prešao. Opijao sam se monumentalnim Parlamentom, Vajdahunyadijevim dvorcem, Budimskom palačom; uspinjao se na Ferenciek trgu u centru na bus broj 7 do terminala na Etele trgu odakle bi Volánbuszom stizao do Diósd-Érda. Tamo me, u južni dio Budima gdje je bio veliki park spomenikā iz vremena komunizma, vodio valjda neki nostalgični atavizam (nije to bio oblik saudadea, prije neki odbljesak iz života nekadašnjeg stanovnika ex-yu prilika) kojeg je u meni probudio naputak iz brošure: After the change of political system the statues were removed from the streets of Budapest. It’s the most exciting outdoor museum in Eastern Europe from the period of communist cultural politics. Išao sam i u Nacionalni muzej, u bilo koji muzej, na Trg heroja… Kupovao sam na velikoj tržnici s koje bih kući donosio gomilu svežnjeva ljutih crvenih papričica i vješao ih o štrik nasred kuhinjskog prozora, kao kakva savjesna i pomalo razmetna domaćica s ugrađenim osjećajem za nacionalno. I premda sam većinu vremena uspješno služio režimu zaborava i distance, ponekad nisam mogao zaustaviti slike koje su mi iskrsavale pred očima. Markale, Historijski muzej, Trg Oslobođenja s njegovim tužnim bistama i avlijanerima punim buha… Pokušao sam zamisliti Sarajevo ili, bolje reći, sarajevski embrij 1802. kada je osnovan mađarski nacionalni muzej. U mozgu sam producirao tuckavu simfoniju čaršijskih zanatlija. Budući da se tok historije nikako nije mogao promijeniti, odlučio sam promijeniti mozak. Više nećeš misliti na takve stvari, govorio sam si. Čemu, i otkud ti izleti u otrcan dijasporski sentimentalizam i melodramu? Tebi se sad ne pije tucana kahva i ne gricka rahat lokum, nego bi pojeo dobar krvavi biftek i popio tokajac. Natoči si čašu. Prvih mjeseci vrtio sam se gradom kao hadžija u Meki. Tragao za nekim svojim svetim gralom.