Je suis Jednoruki | Maja Ručević

9.12.2004.

Gledam ih kako natiču, prepune čežnje, bubre poput
kakvih buržujskih delicija u pozlaćenim rernama,
još uvijek žele toliko toga, daviti i milovati…

Osjećam bol, ali mnogo više od nje, zgrčenu zategnutost. Ne znam o čemu se radi, je li to teža upala ili obični zamor. Ne znam ni kakvi se fiziološki procesi zbivaju unutar njih, ni što bi trebalo učiniti. Traje već danima. Pipam, napipavam, stišćem, masiram. Jučer sam skuhao nekoliko litara kamilice i zamotao ih u obloge od natopljene medicinske gaze. Pio sam i tablete, mazao kojekakvim recentno razvikanim farmaceutskim eliksirima. Ponekad trnci zakratko prestanu, ali s vremena na vrijeme proključa klizak znoj. Liznuo sam ga jezikom da kušam kakvog je okusa. Nije to slan znoj, već prije ljepljiva, vodenasta, bezukusna supstanca. Danima već sjedim i bdijem nad njima, besposlen, utučen. Poput fanatika – invalida. Noću, barem u onim minutama kada me hvata prvi san, obavezno nastojim zaspati na leđima. U drugim bi položajima sigurno došlo do pritiskanja, možda i nagnječenja, bojim se da ću zaustaviti protok krvi. Mrzim se što sam takav slabić koji uvijek zaspi i tako riskira povrede iz nehaja, zbog banalne biološke potrebe za snom. Želim biti noćobdija i držati svoje tijelo pod kontrolom. Ne polazi mi za rukom. Izbjegavam obavljanje uobičajenih svakodnevnih radnji koliko mogu. Tuširanje – kad baš zagusti. Pripravljanje objeda – svedeno na teški konformizam. Frižider zjapi prazan, zijeva. Tegliti namirnice je nedopustivo. Uglavnom zovem dostavu pizze i obavezno napominjem da mi je izrežu na kriške, da ne moram upinjati nožem. Sada su mi nokti narasli toliko da mogu uraditi solidnu francusku manikuru. Sinoć me uhvatio strah od atrofije. Mogao bih završiti u bolnici, na rehabilitacijskim tretmanima gdje će me neki nadobudni pripravnik bez osjećaja i takta ščepati i prisiliti na vježbe, smrdjet će po gipsu, mastima i tek zacijeljenim prijelomima kosti penzionera, po njihovim staračkim tijelima i upišanim komadima odjeće; mogli bi me priključiti i na elektrode i puštati struju. Što ako mi zabiju kakvu iglu?! Uglavnom sjedim i promatram drveno tijelo crno bijelog lica. Pa ruke. Pa mrak.