Je suis Jednoruki | Maja Ručević

19.1.2005.

Ništa mi se ne čini nemogućim sred noći, te bezvremene mogućnosti.
E. M. Cioran, Brevijar poraženih

Jutros nam se nije dalo na predavanje pa smo bauljali po gradu. Obišli smo nekoliko knjižara u potrazi za bilo kakvom knjigom koja bi se bavila hortikulturom za kućne potrebe jer se njegovoj Evi bližio rođendan. Cura je bila pasionirani i nesuđeni vrtlar, nikada nisam vidio toliko strasti u sađenju i održavanju biljaka kao kod nje. Čitavu sobu je pretvorila u umanjeni botanički vrt. Kada sam htio zapaliti u njezinoj sobi, rekla je da ne trpi da njezine biljke budu pasivni pušači. Poštovao sam to. Ne bismo željeli da fikus ili sjeme perunike dobiju rak. Pretpostavljam da je tako preminuo moj Klorofil. Na zimu sam ga unio u svoju nadimljenu sobu koja je za Klorofila nesumnjivo bila jednaka kancerogenom paklu ili plinskoj komori. Evi nisam rekao da sam počinio klorofilocid. Bilo me sram. Kupio je omanju prikladnu knjižicu pa smo sjeli na kafu. Pitao me kako mi je sinoć bilo na koncertu i zašto sam tako naglo otišao, bez pozdrava. Odgovorio sam mu da mi je bilo OK, opušteno (nisam mu mogao priznati da nisam baš najveći fan indie pravca čiji je monoton zvuk s ekstraktima rocka ovom prilikom proizvodilo nekoliko amatera adolescenata, među kojima i njegov, inače simpatičan brat) i da mi nepozdravljanje ne treba uzeti za zlo ni zamjeriti, jer ja to ponekad uradim posve nenamjerno. U određenom trenu samo osjetim da mi je nečega dosta i izgubim se, uklonim, eliminiram. Znam da je to protivno uzusima općeljudske kulture, ali takav sam. Sve je razumio. Na koncertu sam sreo Eriku. Prošlo je dva mjeseca otkako se nismo čuli ni vidjeli. Zlatan je sve vidio. Nije se tu imalo bogznašto spektakularno ni za vidjeti, ali je sve bilo jasno. Pozdravili smo se i izgrlili kao stari drugovi, no hidden catch, no strings attached, onako depešovski, bila je to ionako just freelove. Erika je bila, u svom revijalnom tonu, sva prpošna, energična, rasplesana. Pitala je kako ide. Kada sam rekao Eppur si muove, zbunila se, valjda nije skontala jesam li nešto rekao na lošem mađarskom ili bosanskom, jer definitivno nije shvatila da se radi o latinskom. Nastavila je izvijati bokove, onako kako to samo ona zna, u mojoj neposrednoj blizini tako da sam mogao osjetiti vrućinu koja je izbijala iz njezinih bedara. To mi je bilo ugodno, njezina tjelesna prisutnost mi je uvijek izazivala neku slatku vrtoglavicu i prokrvljenost. A onda se okrenula i rekla mi da su kod mene ostale neke njezine stvari, i obrnuto. Rekao sam da znam, u hodniku je visio cvjetasti šešir s obodom promjera satelitske antene, a ostale kerefeke u vidu šminke i nakita sam joj već spremio u vrećicu. Mislim da je kod nje bio samo moj stari metronom. Rekla je da će nazvati uskoro. Pod time je pretpostavljala primopredaju. Kako je u publici vladala relativna gužva, narednih nekoliko minuta više je nisam vidio, a onda sam je, krenuvši na WC spazio naslonjenu uza zid kluba i to u strastvenom zagrljaju s kolegom saksofonistom iz Crvenog neba. Poznavali smo se, nekoliko puta smo zajedno pravili aranžmane i svirali na njezinim plesnim nastupima. Prošao sam pored Zlatana i Eve. Pričekao da se u redu za pišanje isprazni nekoliko grivolikih fanova i izišao na ulicu. Putem kući sam Eriku pospremao u ropotarnicu razigranih i površnih melodija koje sam u životu svirao. Nisam je klasificirao u uputstva za neupotrebu jer mi s njom nije bilo loše, bila mi je potrebna baš ona takva, meni kratkoročno potrebna, a nekom drugom, tko zna, možda jedna jedina za život. Zastao sam pred jednim zatvorenim izlogom antikvarijata. Među izloženim starinama dominirao je drveni zidni sat s filigranskim inkrustacijama, sićušnim rezbarijama u drvetu koje su podsjećale na orijentalne arabeske. Na svijetloj, sedefnoj podlozi cifera ukipljeno su stajale dvije tanke srebrne kazaljke, kao igle kompasa. Ruka mi je instinktivno, gotovo požudno posegnula prema izlogu. Spopao me snažan poriv da razbijem izlog i ukradem taj sat, da ga odnesem kući, da ga posjedujem. Želio sam pomicati njegove kazaljke, vrtjeti ih unaprijed, toliko daleko unaprijed, u neuokvirene buduće pejzaže, u nešto što još nisam proživio i ne mogu pojmiti, u iskustva čije aktere ne poznajem i ne mogu i nema teorije da ih se mogu SJETITI, ne želim se više sjećati, ne želim da me spopada ono proteklo, ni ovo sadašnje. Pitam se što radi Gordana i kako se osjeća sada, nešto poslije ponoći, u Sarajevu. Da li šuti ili govori s nekime? Da li prosipa riječi kojima stvara privid sreće? Da li plače? Je li joj teško i sjeća li se ona ičega, ili je sve stvoreno da trune ukipljeno u antikvarnicama koje mirišu na drvo i patinu? Došlo mi je da je nazovem, da je pitam kao što je ona mene pitala prije tri godine, je li dobro. Čak sam izvadio mobitel. Broj sam znao napamet. Taj broj ću pamtiti do kraja života, bez obzira na to koristi li ga ona još uvijek. Nekoliko znamenaka koje ću nositi kao obilježeni u logoru. Liječi li vrijeme ili pak razara? Osjećam se kao da ubrzano starim, moje trideset i dvije godine pod utjecajem su katalizatora koji mi izmiče i od mene pravi preuranjenog Metuzalema. Prezirem vrijeme, kasapi me. Jedan od najvećih čovjekovih promašaja je bio onaj kada je izmislio sat ne bi li pokorio Vrijeme. Nesvjesnom, prenatalnom, materničnom je svojstvena ljepota nepostojanja iskustva. Otriježnjenje koje dolazi usporedo s osvještavanjem donosi bol i prva sjećanja na belle époque te spokojne nesvjestice. Prvi fašizam Vremena utiskuje u nas spoznaju o prenatalnoj epohi stvarnog postojanja. Sve što slijedi iza II. Rođenja odvija se u mukotrpnom tumaranju predjelima Nestvarnog. Uslijed svega toga, figura Boga Iskustva izjednačuje se s onom Inkvizitora duha. Jedini način da se podnese sveopća (tvrdokorna) idolatrija je prezir, ili u radikalnijoj varijanti, poricanje svega što je navodno stvorio. Izgraditi vlastitu mitologiju. Gajiti kult Vremena i na način svojstven slijepo predanom urođeniku, živjeti mit o njegovoj degeneriranoj svireposti. Vrijeme je Anti-Demijurg koji gaji razorno samoljublje. Ne postoji nijedan ljudski stvor koji bi u tolikoj mjeri bio samoživ. To derivira iz njegove ne-egzaktnosti, iz njegova nedodirljiva karaktera. Ono je eremit u srcu ništavila, amorfni apsolut s dijaboličnom i neumoljivom težnjom za autoregeneracijom.