Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Njezino lice je riznica prošlošću graviranih godova, a pojava njezina ponešto mistična. Ona nije morala doći, niti je to htjela. Nisu to jednostavne stvari, a ni raskrižja gospodnja. Susreti naši podsjećaju na stvar banalnu, nikome važnu. Ni mi ni starac s crnom beretkom i rukama na leđima ne mislimo o vezi naših kosti i kozmosa. Svi Itaki hrle, nitko ne zastaje da diše. Ona to čini; njezine nosnice su alergične na pelud, ali i dalje to čini. Njezine nosnice su orificiji u koje odašiljem eter, poruku. Mogao bih se i slomiti i smijati pod tom toplom strujom. Nju boli kičma kao što cikade zasigurno ne boli čekanje. Cikade izlaze svakih sedamnaest godina i doprinose Zemljinoj peristaltici /božja zapovijed/. Njezina kičmobolja je konstanta koja ne čeka mecenu. I ta leđa su ravna zemlja van kategorije /svevišnja omaška/. Presavijam maramicu večeri u kojoj brzo prođe pokraj mene, spremam je u džep. Ujutro je mirišem i nadam se ponovnom susretu sa ženom čije srce tuče u petama, a hod nagoviješta punoću od koje bi pobjegli.