Je suis Jednoruki | Maja Ručević

2008.

Htio sam iskočiti iz kože. To više nije bila ni depresija, ni anksioznost, nijedna od dijagnoza, a još manje terapija nije se mogla pripisati/propisati tom stanju. Nisam od toga pravio famu, bilo mi je posve jasno da od sličnih tegoba pati valjda pola planete, ali nisam ni suosjećao. Sebe nisam podnosio, a za druge mi je bilo posve svejedno. Uzeo sam od Saleta, maloumnog kvartovskog dilera, nekoliko grama spida i vrećicu trave. To je bio još gluplji potez jer sam znao da će moje stanje nakon konzumacije tih miješanih i špricanih govana još više u pitanje dovesti kredibilitet respektabilnih psihijatrijskih postignuća današnjice. Savio sam novčanicu koju sam tek izvadio iz bankomata i ušmrkao podeblju lajnu nečega što je smrdjelo kao smrvljeni aspirin. Onda sam skinuo sve sa sebe. Stajao sam pred ogledalom. Izgledao sam kao neka sirota kuja podvijenog repa s kurcem koji je više nalikovao na tužnog noja nego na spolovilo. Uzeo sam ga u ruku i zavitlao njime. Pokušao sam i drkati. Ništa. Onda sam ga uperio u svoj odraz u ogledalu i zapucao u sebe. Mislim da sam pucao nekoliko čitavih minuta, jer sam, tresući se i previjajući na podu, kada sam završio sa pseudo-samoubojstvom, shvatio da se ne sjećam ničega što sam radio prije toga. Kao da sam čitav život nišanio i potezao kurčevi obarač. Kao da sam, izašavši iz majčine utrobe, najprije zapucao, pa zaplakao. Čuo sam je kako otključava bravu. Poznavao sam taj zvuk. Ključ je bio napola. Dakle, tri koraka: uvlačenje, otključavanje, izvlačenje. Još pola sekunde i pronaći će me mrtvog na podu. Past će na koljena pored mene, drmat me, zazivat imenom, tresti, oživljavati. Iako nisam stvarno mrtav, ubit će me ona, i to u pojam, svojim ženskim jecajima, mlataranjem i histerijom. Kako bih intenzivirao napetost scenarija, počeo sam odskakati tijelom od poda. Hirom inducirana defibrilacija. Molto vivace. Perifernim vidom opazio sam njezina razjapljena usta i iskonski šok i nevjericu koji su je spopali pred prizorom. Likovao sam. Želio sam joj zabiti strah u kosti. Želio sam dramu, ne zbog drame, već zbog igre. Poigrati se Gordaninim živcima na najgori mogući način – oteti joj toplu i udobnu izvjesnost svakog planiranog koraka. Umjesto svega toga što sam nabajao u svojoj nadrogiranoj i pomaknutoj svijesti dobio sam nešto drugo. Zluradi preokret. Dramsku peripetiju. Ležao sam i dalje mrtav na podu, a ona je skinula hlače i sjela na mene. Izvela je sve što treba da izvede jedna vrsna tragična junakinja. Tako je i tužni noj izronio glavu iz pijeska svoje nevolje. U polunesvijesti svoje režije, uslijed tog bijednog i nijemog preludija za tupost, razmišljao sam o tragediji. Kroz čitav svoj kronološki razvoj, tragedija je mnogo više nego komedija bila spremna zaći dublje u prostor psihološkog. Taj je prostor poprište najsvečanijih spoznaja, ali i najtvrdokornijih strasti. Ono što se događa u svijesti tragičnoga junaka fatalno je do mjere da mora izazvati tragičku krivnju, a to je ujedno i neizbježna posljedica onoga koji biva prevaren, etiketiran drevnim prokletstvom, smućen dvojakom prirodom života; ukratko – svakoga koji podliježe specifičnim, višim idealima. Medeja, prevarena i osvetoljubiva – dokaz je nezamjenjive pojedinačnosti/osobitosti osjećaja razočaranja, Fedra – rodoskvrna i strastvena, a nositelj traume iz djetinjstva – krivac je i svoje i tuđe sudbine, Antigona – rastrgana između dva pola adekvatnoga postupanja, ali tragična upravo zbog neminovne aporije nakon što razrješava pitanje dužnosti i časti; potonje je u Cidu u tragičnoj opreci s ljubavi koja paralelno ne jenjava, kao što ne gasne ni Edipov poriv da do kraja preispita i analizira nepoznato. Životi su to tragični poput onoga koji proživljavaju svi idealisti, pa i junak weltschmerza Werther, a i nesretna Nora, lutka koja bira blažu verziju od smrti, no tragična je kao i sve tragične marionete, čijim koncima upravlja svijest o onome što neizbježno moraju učiniti – za njih jedina važeća istina. Jedino što nikako nije imalo smisla bilo je to što se ovdje, na podu u tamnom vilajetu hodnika, pred mojim iskrzanim ogledalom događala tragedija do koje nije doveo ni osjećaj časti ni dužnosti, nije bilo ni najmanje naznake idealizma ni uzvišenosti, nitko se nije osjećao krivim ni za što, nitko se nije mogao nazvati junakom. Anti-junakom, to već da. Nakon posljednjeg čina, ležao sam nepomično na podu. Rekao sam joj da mi smota joint. Dok sam pušio, esencija gubitništva u koju sam se odavno bio pretvorio jenjavala je pod opojnim svojstvima trave i pretvarala se u nekakvo amorfno osjećanje praznine. Ona je uključila usisivač i krenula u hodočašće prašnim prostranstvima. Onda je dohvatila specijalnu antistatičnu krpu s mikrovlaknima i prebrisala sve raspoložive plohe. Smirenim, ali zapovjednim tonom, rekao sam joj da klavir ne dira.