Je suis Jednoruki | Maja Ručević

proljeće 2004.

Upoznali smo se u pekari u kojoj smo se često susretali rano ujutro. Moglo bi se reći da nas je zbližio kruh naš svagdašnji, jer smo uvijek kupovali isto: Egy fekete kenyér (jedan crni kruh). Tog jutra smo nekako u isto vrijeme došli na red, ja sam je galantno propustio, a ona se osmjehnula i upitala Isto kao i uvijek?, na što sam ja kimnuo, a ona platila i svoj i moj kruh. Naravno, shvatio sam da je to inicijativa kojom mi se želi približiti jedna emancipirana Mađarica, ali nisam mogao dopustiti da plati moj kruh pa sam insistirao da uzme novac. Izišli smo i krenuli u istom pravcu. Tko zna koja je konstelacija u svemiru odlučila da putem ovog naoko slučajnog ćaskanja na određeni period pomiješa moj i Erikin život. Stanovala je u mojem bloku, dvije ulice dalje od mene. Nije bila ni plavokosa ni riđa, zagasito zlaćana, rekao bih. Sitna, nenašminkana, uzanih ramena i oblina kao u tek stasalih djevojčica. Opazio sam je i ranije, ali tek sam joj tog jutra čuo glas. Priznat ću odmah: bio je hrapav, dubok i u neskladu s ostatkom njezine pojave, i možda baš zato magnetično šarmantan. Zavodilo me nešto u vibraciji njezinih glasnica. Nije to bila jutarnja promuklost, već prirodna boja glasa, podsjećao je na vreo čaj s cimetom u kojem utapaš ukusan i hrskav čokoladni keks. Žena može izazvati raznovrsne osjetilne senzacije u muškarca. Erika je naprosto podraživala moje senzore za njuh i okus. Približavali smo se križanju naših putova, gdje ćemo se oprostiti i najvjerojatnije reći jedno drugom kako nam je drago što smo se upoznali kada me upitala čime se ja bavim i otkud stranac u Budimpešti. U tom trenutku nisam mogao predvidjeti budućnost, jer, da sam mogao, vjerojatno bih to pitanje diplomatski izbjegao i pozdravio se s njom. Rekao sam joj da se bavim glazbom i da sad nemam vremena za razgovor, ali da ću joj rado ispričati ako sa mnom jednom ode na piće, a i da joj se odužim za gestu iz pekare. Ona je neočekivano radosno prihvatila i iz torbe izvadila kemijsku i komadić papira na koji je pribilježila mjesto na kojemu radi i vrijeme sastanka. Zatim se široko osmjehnula i rekla da i ona sada žuri te da se vidimo sutra uvečer. Odmicala je prilično gracioznim i otmjenim korakom put svoje ulice, korakom koji je, baš poput njenog glasa, neobično odudarao od razvučene trenirke koju je nabacila do pekare. Ceduljicu sam odložio na klavir i otišao doručkovati. Onda sam malo svirao, i tek nakon dva sata odlučio potražiti na internetu zagonetni sadržaj ceduljice na kojoj je Erika zapisala samo neku meni nepoznatu ulicu, broj, vrijeme i naziv Piros ég (Crveno nebo). Koliko sam iz virtualnih bespuća uspio dešifrirati na svom lošem mađarskom, Erika je odlučila da me pozove u kabare klub u kojemu radi. To mi je izgledalo sasvim zgodno jer dugo nisam izašao nigdje, a u najgorem slučaju, ako se ta djevojka slučajno pokaže dosadnom, svakako će morati konobariti, pa ću se lako izvući. Šmugnut ću među ljude, bit će sigurno neki scenski program.