Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Sićušna zlatokosa iz pekare, ispostavilo se te večeri, nije bila konobarica već izuzetna plesačica koja svoje gipko tijelo jednom sedmično metamorfozira u scenski instrument i njime modelira svjetove ispod reflektora kabare kluba Crveno nebo. Dvadesetosmogodišnja Erika Szigeti, profesionalna balerina s neostvarenim projektom labudice nacionalnog kazališta, radi kao plesni pedagog u baletnoj školi s povremenim angažmanima kao što je ovaj. Pleše čitav život, pleše i raduje se životu, pričala je. Prosipala je oveće količine optimizma oko sebe i zračila istinskom voljom za životom. Biće netaknuto strahotama, nesrećama, kompleksnim emotivnim razočaranjima, žena djetinjeg duha i odrasle profesionalnosti. Razgovarali smo o porijeklu, obrazovanju, poslu, Mađarskoj i Bosni, razlikama u mentalitetu – uobičajeni pretres tema dvaju neznanaca. Ona je o svemu sudila britko, poslušala bi tuđe mišljenje, ali nezaobilazno imala i svoje, razrađeno, čak pomalo i autoritativno. Bila je inteligentna, nesumnjivo, dosta je i proputovala, čovjeka to razvija na poljima na kojima najčešće zakržlja ako ne odmiče od ognjišta. Na kraju večeri bio sam poprilično zanesen njezinom pojavom i ponašanjem. Privukao me taj dozvoljeni ushit spram života općenito, taj nagon za pokretom koji je bio u osnovi njezinog fizičkog izraza, ali i krunio njezino stajalište o prevladavanju životnih poteškoća. Recimo to ovako: ostavljala je dojam nekoga tko se kroz vrijeme kreće lako i okretno, gledajući izazovima ravno u oči. Bez mnogo dvojbi, nedoumica ili mukotrpnog oklijevanja pri donošenju odluka. Erika – svjež vitaminski sok nakon napornog ljetnog dana. Te večeri nisam pokušavao dokučiti je li u mene ubrizgavala svoju pulpu i više nego što bi to činila nekom drugome niti sam pomišljao na trikove kojima se žene služe kada zavode muškarca. Bio sam u njezinom vlasništvu. Ni danas neću poreći da je u tome bila virtuoz, doista, opčinila me. Nastavili smo se viđati, uglavnom su to bili izlasci na piće. Bilo je uzbudljivo. Nešto nas je nezaustavljivo spajalo. Nakon samo sedam dana, saznao sam i da li je istina sve ono zbog čega su tamošnje žene na glasu kao vatrene i strastvene ljubavnice. Ne znam koliko je pametno generalizirati, ali znam da je Erika u mnogočemu potvrđivala taj stereotip. Sjećam se kada smo prvi put spavali. Desilo se to nakon njezinog drugog nastupa u Crvenom nebu. U klubu je vladala odlična atmosfera, okupilo se šaroliko društvo, mahom scenskih umjetnika, provod je potrajao nekoliko sati. Erika me predstavila svim svojim prijateljima kao svog prijatelja iz Bosne, na što su neki od njih koji su posjetili Bosnu stali gromko izvikivati nazive specijaliteta kao što su pite, ćevapi, tufahije i sl. Ja sam sve to potvrđivao, a onda natucao mađarski što ih je silno zabavljalo. Bili su razdragani i simpatični, a nakon nekoliko čašica, krenula je i pjesma. Nisam razumio ništa, ali sam i sām ponesen pjevušio u ritmu melodije, a onda se Erikina kolegica Marta koja je ujedno i glavni tekstopisac u njihovom ansamblu, iznenada dosjetila da iza kulisa imaju stari klavir i tu je krenuo jednoglasni nagovor svih prisutnih koji nisam mogao odbiti. Razgrnuli su teške baršunaste zavjese. Nisam se dvoumio što ću odsvirati. Već na prve taktove Czardasa, sijelo je preraslo u živopisni plesnjak. Odsvirao sam još nekoliko numera, uglavnom mađarskih folk melodija o kojima sam mnogo znao zahvaljujući Bartoku i još nekim revnim skupljačima narodnog blaga, a koje sam tonski i improvizacijom prilagodio modernom dobu. Ovacije su mi dokazale da sam njihov heroj te večeri, a pića koja su mi stizala osokolila su heroja da napravi dernek. Kako svaki dernek mora imati i jednu koja će razgaliti srca, tako sam zasvirao i jednu cigansku ljubavnu, koju je Erika vjerno popratila erotski prožetim plesnim performansom. Večer je protjecala u druželjubivom ozračju, prihvatio sam njezin poziv kući. Kada je otključala stan, dočekali su nas njezini ukućani: nepovjerljivi bijeli pudl i stasita mađarska vižla. Oba su psa neurotično lajala sve dok me Erika nije vješto predstavila, grleći me i milujući, pokazujući im na taj način da nisam njezin dušman. Onda im je dala neku smrdljivu poslasticu, nakon čega su nas četveronožni primjerci odanosti ostavili na miru. Nije bilo uvoda, nije bilo otezanja, postojala je samo želja između nas, golemi krevet i još mnogo sati do jutra. Svoj je posao radila i kroz seks; čini mi se da sam, ako dotad i nisam znao plesati, to sigurno naučio te večeri s njom. Mnogo sam je želio, možda sam i pomalo grubo nasrnuo na nju, jer mi je odmah dala znak da to ne može tako. Bila je od onih pedagoga koji ti prvo pokažu primjer pa te navedu da gradivo pokušaš sam svladati na isti način. Ja sam bio od onih demagoga koji se kreću dobro utabanom linijom manjeg otpora pa obmanom pokušavaju dokazati da su ovladali istim. Ali nije se dala prevariti i tu je pokazala autoritet. Dopustio sam joj da me uči, da me nauči da cijenim svaki komadić tijela, pa čak i onaj za koji nikada ne bih pomislio da bi u seksu išta predstavljao. Do jutra sam (poput nekog zaluđenog dječarca) poželio da čitav život idem u školu, samo zbog svoje učiteljice. Ujutro smo jeli crni kruh, kisele krastavce i Vajkrem. Kerberi su molećivo gledali u zalogaje koje smo si dodavali i lavežom prosili milostinju. Ništa im nismo dali, smijali smo im se ravno u slinave labrnje, smijali smo se nama, njezinoj razmazanoj scenskoj šminki, mojoj muci da na etiketi od Vajkrema tečno pročitam sastojke tog mliječnog proizvoda, smijali se vlastitom mamurluku. To je sve čega se sjećam iz tog prvog, omađijanog jutra s Erikom. Možda se, ustvari sjećam još nečega, što mi je zapelo za oko dok sam u njezinoj spavaćoj sobi tražio svoje čarape. Iza odškrinutog krila ormara, nazreo sam garderobu s mnogo čipkanog rublja, nekoliko korzeta, crne lakirane čizme s erektiranom potpeticom, bičeve, razne palice koje su glumile batine, čitav arsenal sado-mazo rekvizita. Pronašao sam i svoju čarapu nedaleko tog ormara, obukao se, poljubio Eriku i otišao. Čekalo me mnogo posla. Prelazeći ulicu koja vodi do moje, pomislio sam kako bi sada bilo dobro da sam nekada ranije vodio ovako uzbudljiv život pa da sada mogu reći da je ovo budimpeštansko jutro nalik tim nekadašnjim jutrima. Ali ja nikada nisam vodio takav život, a ubrzo će mi postati i više nego jasno da će ovakav izlet u polici mog života zauzimati izolirano mjesto, možda će čak pripasti i ladici, možda bi ga trebalo pospremiti na neko skrovito mjesto, kao kad žene spremaju neke mistične predmete među svilene gaćice. Jer, ruku na srce, žene su u mom životu bile sporedne, nekako uvijek u sjeni. Ne zato što bi ih ja omalovažavao, ne, nikada, takvo nešto bi od mene činilo šovinističkog monstruma, već zato što ih je primata lišavalo nešto drugo što nije trpjelo dijeljenje s ičime ili ikime te na spisku mojih prioriteta zauzimalo počasno mjesto, a to baš nijedna nikada nije mogla shvatiti.