Je suis Jednoruki | Maja Ručević

15.1.2005.

Cijelo jutro pada kiša. Volim mađarsku zimu. Volim i onu bosansku, silovitu, neukrotivu, pa i onaj naš snijeg koji dokine vrijeme i kretanje u prostoru. Ovdašnja je zima nešto blaža, vlažnija. Nema elementarnih nepogoda u formi nepreglednih lavina snijega, ali padne koja pahulja i dobro zahladi. A kada kiši, biva tmurno, ima i to svojih draži. Tada sjednem u neki lokal, po mogućnosti uz glavni portal i proučavam užurbane ljude u kabanicama ili jednostavno stojim uz prozor kao sad. Ova subota je nekakva impresionistička, kao da je je skladao Debussy, slikao Monet, puna je sfumata. Televizor upaljen tek onako, da nešto zuji. Ide neki dokumentarac o pticama na ostrvu Galapagos. Fascinantne su, raznobojne, inteligentne. Talasasti albatrosi dugačkih i šiljatih žutih kljunova i visoki do jedan metar, pare se još samo na jednom jedinom grebenu na svijetu koji tone. Kraljevski primjerci fregata, ptičurina koje teže samo kilogram, a imaju raspon krila od jedan i po metar, ali i vrlo kratke noge koje se baš i ne snalaze najbolje na kopnu pa u letu provode i po sedam dana, a slijeću samo da bi se parile ili odmorile. Mužjak fregate je vlasnik impozantnog jarko crvenog podbratka koji, kada želi privući ženku, napuhuje kao kakvu megalomansku gušu. Najljepše su od svih plavonoge blune. Nisam mogao ni zamisliti koliko je inteligentan ritual udvaranja tih ptica. Ma nisam znao ni da postoje. U svakom slučaju, što su mužjakove plivaće kožice plavlje, to je ženkama privlačniji. Jedan plavušan udvara se tako da najprije polagano, galantno kruži oko odabranice, gačući i podižući svoje lijepe noge uvis. Kada je tako viteški opleše, pred nju stavlja grančicu iz svog kljuna u znak ponude da s njom želi sviti gnijezdo. Ne pamtim da sam ikada vidio jednostavnije, a ljepše udvaranje. Barem to ljudska vrsta više ne poznaje. Kada je dokumentarac završio, sjetio sam se da mi je sinoć ostalo još nekoliko poglavlja da završim Sitwellovu knjigu o Lisztovu životu. I vjerojatno bih dohvatio knjigu da se nisam latio interneta i da nisam u virtualnim bespućima pronašao e-mail koji mi je poslala moja sarajevska drugarica Maša. Radili smo zajedno nekoliko godina, a kada sam otišao ovdje, nastavili smo mjestimičnu prepisku, onako, ukratko o životu, o nekim glazbenim novostima ili starostima i sl. Bila mi je draga. Raspitivala se kako mi ide, pišem li, vježbam li, kako provodim zimu. Pisala je da je u Sarajevu dosta hladno i da je čaršija, kao što znam, pusta i siva, ali gura se. Teško joj je padala zima jer je imala boležljivo dijete koje je stalno kupilo kojekakve viruse. Pisala je i da je ponovno počela sviruckati i da sam joj pao na pamet kao netko koga mnogo cijeni jer sam se odlučio dalje usavršavati. Teško je bilo u Sarajevu opstati, često smo o tome razgovarali, opstati kao pojedinac koji se želi razviti u pogledu osobnosti, koji na sebi radi da bi nešto postigao ili se time (ne daj bože!) ponosio. Individualizam je u našem gradu nerijetko nailazio na prepreke, uvijek bi se našao netko tko bi u prvi plan progurao svoju taštinu ili netko naprosto zavidan i bezrazložno takmičarski nastrojen. U Sarajevu nije moglo biti zvijezda jer su se krila kresala i prije nego bi narasla. Pisala je i da kad god nekome povjeri da razmišlja o intenzivnijem sviranju pored profesure ili o bilo čemu što je nosilo naglasak na osobnom stručnom razvoju nailazi na podsmijeh i rečenicu: „Šta ti je, pa pogledaj svoj rodni list.” Bio mi je poznat taj kult ograničenja koji su njegovali prosvjetni radnici u našoj struci. Ako si se zaposlio u školi, poslije dvadeset i pete nemaš više šta svirati za sebe. Život se svodi na nastavni plan i program. Čitajući te njezine rečenice, vraćao sam se natrag u sve to, i, htio sam joj već na te rečenice odgovoriti, ohrabriti je da nikada ne podlegne toj uskogrudnoj poetici, ali oko mi je slijedilo daljnji sadržaj njezinog mejla koji više nije govorio o tome, nego o nečemu zbog čega današnji dan smatram izgubljenim i zbog čega ne mogu ništa raditi. Pisala je da je srela Gordanu i da su pile kafu u Imperijalu. Gordana joj se povjerila da je opet sama i da je doživjela tegobno iskustvo kroz vezu s mojim nekadašnjim prijateljem. Ostavio ju je, trudnu, samu. Zbog neke. Pobacila je. Maša je napisala i to da Gordana izgleda loše i da se boji za njezinu psihičku ravnotežu, premda se nada da će sve brzo proći jer su rane još svježe. Sa svog prozora, dolje na trotoaru, vidim par. Ne bih rekao da su već momak i djevojka, prije se radi o pripremnom stadiju tj. udvaranju. Lije iz svih nebeskih pora i automobili u vožnji zalijevaju sve što se kreće. Oboje se mnogo smiju, a njegov govor tijela odaje da mu se djevojka i više nego dopada. Neprestano je dotiče, približava joj se u intimni prostor. Primiče se jedan kamion i na sam znak mokre opasnosti, on spušta svoj veliki kišobran kako bi ogradio njezino tijelo i zaštitio je od vode. Ona se onda smiješi, provjerava koliko je tom gestom on oštetio svoju nezaklonjenu odjeću, a potom pod tim jednim kišobranom, kao pod zaklonom neke jedinstvene priče, nastavljaju dalje ususret svojim zapletima, peripetijama, a tko zna, možda i raspletima. Mislim o plavonogim blunama, o ljudskim putanjama i o dalekom trenutku kada sam Gordanu u ledenom podrumu zaogrnuo dekom kako bih je ugrijao. Vani se cijepao razum, život i naše podzemno dostojanstvo, ali nama je bilo toplo pod tom dekom. Koliko samo neobičnih načina ima da pred nekoga položiš grančicu koja u određenim trenucima toliko toga znači.