Je suis Jednoruki | Maja Ručević

Sarajevo, 24.3.2005.

Od pamtivijeka aktualna problematika čovjeka koji traga za slobodom da bude ono što jest istovremeno mi oduzima dah, ali me, u kontekstu današnje pandemije bijede duha i beskrajno nervira. Pitanje identiteta i položaja čovjeka u svijetu, ta filozofijska svakodnevica i motiv svekolike umjetnosti preživjelo je sve epohe i stilska razdoblja te kao neizbježan aspekt svake metafizičke djelatnosti ima primat nad svime ostalim – i to je činjenica. Kada bih mogao birati utopiju koja bi se nekim čudom ostvarila, izabrao bih stanje u kojemu se na svijetu svi bave umjetnošću. Tada bi, u mom skrovitom imaginariju čije maštarije nikada nikome od onih koji me okružuju ne bih priznao, umjetnost zadobila ono što zaslužuje – iskreni sveopći interes. Zajednica koja bi se tražila, preispitivala, rušila i gradila kroz umjetnost, koja bi za nju živjela i umirala bez da se tim dvjema riječima pridaju dramatične konotacije, koja bi nagon za opetovanom kreacijom hranila nepatvorenom potrebom da uči i razmjenjuje znanje je u osnovi onoga što nazivam svojom deliričnom, a ujedno i dijaboličnom fantazijom. Taj me delirij katkad spasi, obično u trenucima kad potone moja vjera u ljudske kapacitete. Tada sviram i upoznajem glazbu koju drugi sviraju, divim se, ali i ljutim, čudim, iznenađujem, osjećam, znam da postoji nešto što opravdava postulat o premoći ljudskog roda nad ostalim vrstama. Đavo mog imaginarija je prepreden, pojavi se u pauzi, kada zna da sam napustio svoju sanjariju, onda kada sam budan i žalosno svjestan istine koja dokazuje suprotno. I tako se batrgam, skoro cijeli život, to je postao modus vivendi. Večeras sam iskusio nešto fascinantno. Putovao sam više nego ikada u životu. Putovao sam audio-slikama. Obolio sam na svega nekoliko sati od blagotvorne amnezije koja je iz mog sjećanja trenutačno pokosila sve neuspjehe, borbe, grčevite trzaje proteklih stoljeća da se nadmašimo, a koja su nam u baštinu ostavila danas uglavnom minorni nagon za plodonosnijim egzistiranjem – bio sam u rukama umjetnika koji je svojom predanošću nadvisivao prag na kojem su punih usta zlobe i neznanja cupkali učmali mediokriteti. Donosio je glazbu kao kovčeg s tajnom kojega je moglo otključati samo putovanje. Misterija je bila, učinilo mi se, u suštini vrlo jednostavna za odgonetnuti. Osjetiš li na tom putu ispunjenost, shvatit ćeš da ključa nema. Sve je ponuđeno bez skrivenih motiva. Potrebno je samo čuti slike. Kažu da putovanja oplemenjuju čovjeka. Privilegij putovanja glazbom priskrbljuje pak čovjeku takav nobilitet duha koji, ukoliko se pojedinac-putnik ne nastavi truditi da ga razvija i njeguje, može također brzo iščeznuti, kao da nikada nije ni dotakao. To su stvari o kojima se rijetko govori, koje izazivaju podsmijeh širokih masa, potpiruju vatru na kojoj se prži njihovo neznanje i odsutnost interesa do granice da je potom bljuju u obliku uvreda i ismijavanja. Nitko nema strpljenja za razgovor o bilo kojoj vrsti napretka koja ne podrazumijeva punjenje džepova novcem. Statusni simbol i moralna vertikala kategorije su koje smo sveli na najnoviji tip laptopa i zadrto bogomoljstvo. O muzici ne razgovaram ni s kime odavde. Barem ne onako kako bih ja to htio. Svaka spontana misao biva u začetku prekrižena, neizvediva, nepodjeljiva. Svako osjećanje muzike koje ne govori o dobroj svirci koja je zaslužna za još bolji kafanski dernek potiče sprdnju. Glazba se nerijetko (čast izuzecima) doživljava u uskim okvirima, šablonizirano, retroaktivno, nikada proaktivno, premda su primjeri njezina restrukturiranja u formi žanrovskog, stilističkog, interpretacijskog poigravanja u svijetu dosegli zavidan nivo. Letargija i status quo. Večeras sam putovao zvučnim kulisama svjetskog teatra. Sve se odigravalo sad i ovdje, nepovratno, u momentu koji se nikada više neće ponoviti na isti, maestralni način, kao da nikada do večeras nisam bio svjesniji sadašnjosti i koliko je ona bogata tonom, slikom, bojom, pokretom i jednom osobitom porukom što je prevodi muzika, jer, muzika je poput prijevoda, poput jezika, živ organizam koji odašilje poruke, i, ako ne znaš govoriti taj jezik, teško ćeš ga razumjeti, bit će ti potreban vrhunski prevoditelj kojega ipak nema, nitko još nije izučio taj zanat. Tajanstvenost muzike je upravo u tome što ona samu sebe prevodi, u taj isti čas kada se događa, a na tebi je da shvatiš koliko je u toj simultanosti genijalna. I premda sam znao da ću s koncerta izići u grad koji je svojom svakidašnjošću i iznemoglošću odudarao od svake pomisli na uzvišeno i plemenito, ja sam sve vrijeme bio slobodan i ako ne u potpunosti, onda barem u velikoj mjeri, poimao svoj položaj u svijetu. Sve je, i filozofija i umjetnost i osjećaj za lijepo, bilo sadržano u večerašnjem putopisu. Moj položaj u svijetu nije ni sporan, jer svijet nije briga za mene. Pitanje tog položaja, shvatio sam večeras, trebalo je razumijevati s drugačijeg stajališta, koje mogu sažeti otprilike ovako: u što položiti svoje nade u zdrav duševni i mentalni opstanak? Položiti nadu u nešto, to je položaj spasenja. Ja sam svoje polagao u muziku.