Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Lica su nalik jedna drugima, lica su spljoštena poput palačinki, okrugla, bez nosova, usta, očiju, tek ponekim ispupčenjem na mjestu nekadašnjih kapaka; potrošena, nestala lica kojima je istekao rok trajanja. Svugdje su u stanu, multiplicirana, dozlaboga istovjetna. Lica peru nepostojeće zube četkicama, lica pjevaju dječje pjesme bez glasa, one pjesme što izazivaju grč u grudima, pjevaju do iznemoglosti, dugo i milozvučno, kao što nikada nisu pjevala za života, u tome je njihov opstanak, ona produljuju svoj vijek u samo njima znanoj dimenziji tako što me muče pjesmom, znojim se, tijelo više ne podnosi lica. Otvori za usta se napinju, ali ne pucaju, ne rastvaraju se jer je vrijeme govora završilo, riječi naviru i sudaraju se o napregnuto tkivo, riječi-bujice koje zaustavlja nepropusna brana konačnosti. Skupljaju se u discipliniranu armiju i napadaju: ovo je njihov rat. Ja sam neprijatelj prošlosti i oni će me ubiti, hladnokrvno, na spavanju. Popio sam nekoliko čaša vode. Kakvo bunilo, kakav neuspješan pokušaj spavanja. Osjećam neobjašnjiv pritisak u mozgu. Što se to u ovom stanu dogodilo, a da ja ne mogu jasno reći da je baš to uzrokovalo ovako snažan podražaj živaca? Prostor pamti energiju, znam, i ovo je mjesto puno naboja. Ili je to ili ludim. Sutra se vraćam u Budimpeštu. Ovo nema smisla. Ne vidim što bi mi se još ovdje moglo desiti, a da produžim boravak. Sinoć sam na koncertu gledao hoću li igdje vidjeti Mašu, mislio sam da će doći. Ali nisam je primijetio. Možda nije bila. S njom bih mogao popiti kafu, nazvat ću je, možda, možemo i nešto pojesti zajedno, pojeo bih vola sada. Ona je jedan od rijetkih preostalih snošljivih sugovornika koje znam; blaga, pristojna, zainteresirana za dijalog, a ne isključivo svoj monolog – endemska pojava. U svakom slučaju, s njom ili bez nje, izaći ću van, samo da ne tavorim u stanu.