Je suis Jednoruki | Maja Ručević

Sarajevo, 2006.

Popodne zrelo, nabujalo, zagasito narančasto, jesenja tikva puna sjemenki i mesnatih čudesa. Izvana čujem svatove, uspaljenu kolonu trubača. Slušam Chopina. Pojačao sam. Da ne bih, kako je govorio pokojni djed, tuđem kurcu pravio veselje. U pripovijetci naslovljenoj „U Šopenovoj rodnoj kući”, po povratku s kongresnog druženja u Želaznoj Voli, Chopinovu rodnom mjestu, ovako kaže Andrić na jednom mjestu:

„Jednako me prati čudesna Balada. Njen početak i završetak strogo su i potpuno jednaki, kao dva mramorna stuba blizanca. A između ta dva stuba otvara se vidik: ne samo divna poljska zemlja, nego i vasceli svet u kom se sve, i čulni utisak i misao, pretvara u veliku stvarnost muzike.”

I zbilja, zaokružena je ta balada u g-molu, andrićevskim stubovima, vratima; jednima kroz koja uđeš, potom gledaš, čuješ, doživljavaš, i drugima koja se nalaze na kraju puta. Ta druga, taj kraj kompozicije, stub koji ti preprječuje daljnje putovanje, tu je kao znak opomene, signalizacija kraja. Sada tu baladu čujem mnogo drugačije nego ranije. Ranije sam pojedina djela poimao kroz tehniku, klavir, harmoniju, nekima od njih nikada nisam dao priliku da se predstave, da mi govore, da ih zbilja čujem. Neopisivo mi se smislenom čini ta kompozicija, imam uporište u iskustvu. Mogu jasno izdvojiti svoja dva mramorna stuba blizanca. Onaj Almin plastični klavir kojemu je nedostajala jedna tipka i 26. mart prošle godine. Između njih trebalo bi, između ostalog, i ako je za vjerovati Andriću, biti sve ono što se u svijetu pretvara u veliku stvarnost muzike. Dakle, sada kada sam zaokružio svoju, sebi prilagođenu kompoziciju, sada više nema ničega, barem ničega stvarnog. Stanje u kojem se nalazim možda je eventualno zagrobni život. Zatvorio sam vrata, napustio veliku stvarnost muzike i sada iz otvorenog groba gledam u nebo i čekam da mi objasni zašto. Više se ne bavim prizemnim stvarima kao što su papirologija, rehabilitacija, naputci za oporavak, lijekovi, psihološka trabunjanja, srdačne dobronamjernosti. Pustio sam impresivnu bradu i mudrujem. Chopinova glazba ima rijedak karakter nenametljivosti, ali takve koja nikada ne skrene u onu podaničku domenu podloge, pozadine koju ne doživljavaš. Ona je poput decentne starinske svjetiljke čija je svjetlost zaogrnuta blago zasjenjenim abažurom, no dovoljno prisutna da odagna tamu. Mudrujem pod njezinom svjetlošću, prebirem sjećanja kao relikvije, kao prosjak preostale kovanice. Jedna ovakva subota i imam osjećaj da to radim oduvijek. Pritišće me beskorisnost, opija ova nemoć. Pijan sam od te tekućine, ja sam šuplja amfora izlivena od jada. Gordana je tu od početka. I hvala joj što svaki dan iznova dolazi i trudi se skupiti krhotine u koliko-toliko smislenu sliku. Rekao sam joj da mi pomoć ne treba, ali da mi ni ne smeta, da mi je potpuno svejedno što će se sa mnom desiti. Treba joj reći barem hvala na humanosti. Mora da je i to neka njezina za- okružena kompozicija, neki vid iskupljenja za koji misli da je dužna obaviti pred sobom, bogom, životom, čime već. Preda mnom ne, ne treba mi nitko, ali nikome ništa ni ne branim. Pred silama malen. Kao takav, neću da se izdižem, naporno je. Jednostavno neću da se bespotrebno umaram. Gordana maršira stanom u punoj spremi, vodi rat sa svojim izmišljenim neprijateljem, sa svojom nekadašnjom ja, uključuje me u proces sanacije prošlih rana, revidira i vida, uvečer liježe iznemogla, preuzela je na sebe mnogo, možda je i precijenila svoje snage, no zasada ne posustaje. Ja postojim kao stanje, statična masa, šutljivi mudrac koji je nekoć davno, davno sanjao veliku stvarnost muzike, a onda prošao kroz vrata i tako zaokružio tu spoznaju. Čovjek prastar, čovjek naučen, završen, a ogorčen, balada u nastavcima, balada u molovima.