Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Po završetku rata i studija do odlaska u Budimpeštu, većinu vremena radio sam kao profesor u muzičkoj školi. Muzika je vrlo svojstvena Sarajevu, mnogo njih za sebe vole reći da su muzičari, premda su mnogi tek muzikanti, baš kao što su poneki i pravi glazbenici. Negdje između tog šarlatanskog muziciranja radi zabave i druženja te ozbiljnog akademskog ili pak neškolovanog, ali istinski kvalitetnog bavljenja glazbom ukotvila se riječ muzika kao jedna od pozitivnih strana ovog društva. Ukratko, ona je možda i najproduktivniji vid ovdašnje kulturne aktivnosti. U školi je najprije bilo izazovno: profesor predstavlja autoritet, on je prenositelj znanja, meštar, poštovana veličina, i sve tako dok se ne navikneš na sistemsku anatomiju koja te usiše u svoju retortu iz koje izlaziš destiliran, u obliku potplaćenog prosvjetara sa stalnim osjećajem manje vrijednosti u odnosu na neka druga, podjednako pa i manje zahtjevna VKV zanimanja. Period konverzije iz metafizičkog Sokrata u fizičkog Sizifa traje kratko, naročito u ratom poharanoj zemlji. Simultano, i muzika gubi svoje draži, jer, u ovakvom nezavidnom okružju nema više značaj koji bi imala u normalnoj situaciji. Ostaje ti da je obožavaš potiho i iznutra, da je proučavaš za sebe, za neko svoje zadovoljstvo, da joj se klanjaš. To su bile godine hodočašća, hadžiluka, kako god. Korača tako, prosvjetar gol i bos, da se pokloni, fantomu svomu. Na putu trnovitom sretne ponekog hadžiju. Tako sam sreo jednog stranca koji je u Sarajevo došao nekoliko godina poslije rata i u njemu, ne planirajući to, ostao, nastanio se nekoliko godina. Bio je pisac, freelancer, zapadnjak, slobodnjak. Došao je vođen svojom intuicijom – tako mi je pričao – ponukan unutarnjom potragom za istinskim proživljavanjem života, što god da je to značilo. Upoznao sam ga jedne večeri u društvu nekolicine muzičara i novinara. Započeli smo neobavezan razgovor u kojemu me iznenadio njegov lakonski interes za ratna zbivanja; naime, bio sam navikao na dosadne strance koji su Eastern Europe brošure smatrali kanonskim djelima, kapitalnim klasicima ikad napisanim o tom enigmatičnom i krvožednom dijelu Europe, a koji bi, nafilani tim prozaičnim tekstovima, onda dolazili u Sarajevo puni plemenite empatije, ali i kolosalnog neznanja o stvarnim tokovima povijesti, ali su baš svi redovito željeli znati sve o ratu, čuti što više autentičnih priča, uši su im bile divovske Humboldtove lignje što bi sa svojih nekoliko desetina tisuća prianjaljki hvatale priču-plijen. Pisac, tako ćemo ga zvati, nije osjećao potrebu da ispituje o ratnim strahotama, ponešto je znao, ponešto naslućivao, ponešto bi čuo, u svakom slučaju, bio je tu, u Sarajevu. A poznato je da strani jezik, kulturu i običaje najbrže usvajaš u autohtonoj sredini. Svidjelo mi se Piščevo klizanje kroz prostorno-vremensku dimenziju naših prilika. Bilo je neusiljeno, nenametljivo, a itekako prisutno. Imao sam dojam da pušta da mu se stvari događaju, da ga spontano pronalaze, dok je on sam, ključnim aspektom ličnog angažmana držao svoju sposobnost da komadiće zalijepi u mozaik. Svakako, bio je na pravom mjestu za pravljenje mozaika; ovdje je krhotina bilo koliko hoćeš. Nakon poznanstva te večeri, nastavili smo se družiti narednih nekoliko mjeseci. Povremeno bismo otišli na piće i razgovarali. Nije tu bilo nekog grča, znali smo čak i gotovo prešutjeti piće, bez nelagode. Svatko u svom nijemom filmu. Tek je nakon nekoliko sastanaka odlučio da mi kaže nešto više o knjizi na kojoj je radio. Započeo je s naslovom, i kako ga je izrekao, pomislio sam da bi on ustvari mogao biti lažnjak, i da piše kao i svi, o ratu, o užasima, patetično, za stranu publiku kojoj toga nedostaje, koja vapi za osjećajem uživljavanja. Tunel spasa – naslov koji me najprije izbacio iz takta, bio je ustvari tek naziv za nešto posve deseto. U kratkim crtama, objasnio mi je kako se već dugi niz godina bavi tematikom razaranja, no ne u smislu drvljenja po fenomenu rata i njegovih bjelodanih posljedica na ekonomske, ili pak političke prilike pogođenog društva. Pod pojmom razaranja mislio je na širok spektar destruktivnih struktura, pa i rata. No prije svega, njegov se književni diskurs temeljio na destrukciji identiteta kroz prizmu izostanka želje za djelovanjem unutar nekog društva. Bio je sveobuhvatan, taj Pisac, ili se barem meni tako činilo. Zadirao je u psihologiju kako pojedinca, tako i mase, u brojne faktore koji onemogućavaju napredak ili ga pak u cijelosti guše. Zanimao ga je aspekt povodljivosti i ta kontaminacijska struja usvajanja stereotipa, tihi ubojica originalnosti. Kada sam ga tijekom te večeri, poput lošeg, posve neoriginalnog novinara, upitao što je njegov osnovni pokretač, gdje nalazi motivaciju za pisanje o tome, rekao je da je to nešto sasvim jednostavno: opet želja. Želja da o tome razmišlja, da to preispituje, i konačno, zapiše. Njegovo rezoniranje nije bilo nimalo pretenciozno, bio je čovjek čija mi karakterna kompozicija nije dosađivala, naprotiv. Mislim da je to bilo obostrano, premda nismo bili istog kova. Možda je tome kumovala činjenica da smo ljudi od, kako bi se to reklo, pera i notā, da se u životu pretežito bavimo stvarima koje odudaraju od svakodnevne egzistencijalne jadikovke pa smo, samim time, nekome nesumnjivo i odraz svojevrsnog čudaštva, ali se mi međusobno dobro razumijemo. A možda to što smo se upoznali uopće nije bilo slučajno. Ja sam sve više počeo gubiti želju ili je možda bolje reći ne osjećati želju za napretkom, a uslijed toga ovaj mi se čovjek učinio vizionarom, pomalo sam bio i umislio da je on jedna od onih persona koje u život banu sasvim slučajno, dok bi shvaćanje njihove svrhe/uloge stiglo tek kasnije, naknadno. Govorio je o želji za životom, o onom esencijalnom, o stvarima koje nosimo u sebi, a uzimamo zdravo za gotovo. Imao je tu zajedničku crtu s mojom majkom, tu energičnost pri vjerovanju da se mora željeti ići dalje. Te večeri sam i ja imao želju: poželio sam biti on ili barem misliti kao on. No bio sam svjestan da su naši putovi različito skrojeni i da nas dijele surovo neusporedive okolnosti. I ne samo to, naša sarajevska jutra nisu počinjala na isti način, u to sam bio siguran. Moja su bila nesretniji dio jedne te iste konstelacije iznad nas. O da, jako sam želio imati taj pristup životu, tu njegovu lakoću razabiranja, bez imalo zavisti, želio sam taj mentalni sklop. Htio sam i još nešto, što je on imao, a ja nisam, a to je bio izbor. Naime, ta je večer bila jedno od naših posljednjih druženja, jer Pisac je uskoro odselio iz Sarajeva, zapalio za toplije i raznobojnije krajeve gdje ulicom ne hodaš kraj ruševina, ali gdje je također namjeravao, rekao je, pratiti društveno stanje nakon jedne velike katastrofe prirodnog tipa koja je zadesila tu destinaciju. Na našem posljednjem sastanku poželio sam mu sreću u daljnjem radu (barem sam nešto poželio) i rekao da mi se uvijek može javiti kada ponovno dođe u Sarajevo. Nikada ga više nisam vidio. Ali dobro se sjećam kako me srdačno i prijateljski potapšao po ramenu, dok mu je iz pogleda izbijala neznatna, ali ipak zamjetna iskrica radosti koju sam, uopće ne sumnjajući, pripisao njegovoj sreći što će svoj pogled konačno odvratiti od ovdašnje kataklizme. Tih nekoliko mjeseci našega poznanstva imali su na mene snažan učinak. Kada je otišao, mnogo sam razmišljao o njemu. O načinu na koji je on, iz svog položaja stranca na proputovanju koje se (igrom slučaja ili namjere) oteglo, mogao razumijevati ovaj grad i njegove ljude. Gajio sam nastranu mješavinu mišljenja i dojmova o njemu. S jedne strane, krasila ga je fantastična lakoća podnošenja ružnoće i jada, poput ponosnog vlasnika filtra koji to melje u sitna zrnca rezona, ne ostavljajući mjesta kolebljivoj osjećajnosti. To me i očaravalo i zapanjivalo. Ne iscuri li ponekad barem sićušni prah subjektivnog? S druge strane, bio je tako slobodan i toliko prirodno želio napredovati, kretati se vlastitom mišlju. Misaoni trapezist koji bi uvijek doskočio na mekano. A kad ga balansiranje na žici iscrpi, jednostavno bi otišao. Drugdje. Gdje poželi. Novcem. Na krilima vlastitog izbora. Nikada u životu nisam osjetio zavist i grozio sam se toga kao kakve skaredne nemani. Sve dok nije otišao Pisac. Tih dana sam se izolirao od svijeta, psihički, ne fizički. Gordana bi dolazila u naš unajmljeni stančić, prepričavala mi zgode s posla, ljubila me, pozivala u šetnju, kino, dovodila prijateljice, sve kao i obično. Smijale bi mi se da sam u muškom pms-u, da sam prolupao, jer, pomalo sam piljio u točku i bio smeten pri razgovoru. U tom periodu svog života još mi je bilo stalo da odglumim nešto, da manevriram sitnim lažima kako bi me se ostavilo na miru. Našao bih neku banalnu izliku kako da se povučem. Obično bi to bila muzika, rad. Odlazio bih u drugu sobu, tamo gdje je bio klavir koji sam dopremio iz roditeljskog stana. Ili bih šutio i puštao da me obuzmu misli ili bih svirao, stalno jedno te isto. Bethoveenovu sonatu u c-molu, opus 111. I inače me tako znala spopasti neka kompozicija koju bih onda svirao dulji period. Dva stavka ove sonate govore o oprečnim stvarima. Prvi je, maestoso, vezan uz materijalno i dimenziju moći u svijetu, ljudsku borbu, dok je drugi, arietta, liričan, poetski, s naglaskom na nutrinu, metafiziku i osjećanja. I kompozicije mogu biti inteligentne. Ljepota ove sonate, između ostalog, bila je i u briljantno izbjegnutom procjepu njezine dvije središnje teme. Nije bilo jaza, znaka razjedinjenja. Svirao bih i mislio na bolji život i kako ga postići. Šutio bih i mislio na novac, kako ga se dočepati, u enormnim količinama. Jer, realno, on je bio najveći faktor ograničenja izbora, a ne bi bilo pretjerano reći ni nepostojanja izbora. Mislio sam i o sreći, o tome kako bih bio sretan da mi se ispune neke želje. Želio sam, onako kako je o tome govorio Pisac, da poboljšam kvalitetu življenja pa da mogu kao on, o tome slavodobitno raspredati; to, i da zazovem promjenu koja će se zaista desiti, jer, prema njegovom receptu – bilo je dovoljno zaželjeti, invocirati. Tako se tih dana rodila ideja o prekidu dotadašnjeg načina života. Više od svega, morio me monotoni ritam posla kojim nisam bio zadovoljan i koji mi ne pruža tako davno očekivano ispunjenje. Odmah nakon toga, veza, u kojoj se već godinama nije desilo ništa neočekivano, puno naboja, adrenalina ili slasti. Već godinama uzgajam rep na glavi. Stao sam pred ogledalo. Pomalo kvrgav nos, bujne obrve nadstrešnice (prolom oblaka ostavljao bi moje lice suhim), i ta ravna ugljena kosa, vječno skupljena u gnijezdo ili rep, najčešće kuhinjskom gumicom, izuzev kada bi mi se Gordana smilovala i poklonila neku svoju, finu, obloženu, onu što ne čupa, a koju bih redovito izgubio. Postalo mi je bistro: sve što sam živio od rata do tih trenutaka bile su mačje godine, dani vječnosti, rastegnute kao žvakaća guma na prstu klinca, žalobno poraće i pripadajuće mu egzistencijalno dovijanje, mrvice, zastranjenje i zadovoljavanje. Tako sam počeo bajati. Narednih godinu ili dvije proveo sam kao vrač u laboratoriju željā. Da je Piscu, gdje god da se nalazio, ponestalo želja, mogao sam mu ih pokloniti, imao sam ih napretek. Gordana je sve manje shvaćala taj moj tranzicijski period. Održavao sam joj privatne tribine na temu promjene, poticao i nju da nešto zamislimo, izmijenimo, realiziramo, nešto što će nam povratiti elan. No bez uspjeha, jer, bila je to žena od trenutačnosti, svladana činjenicama kao lancima, čak me je i optužila da previše sanjam i zabranila mi da maštam! Njezina letargičnost i sklonost ostajanju na starom nije me toliko zaprepastila koliko veto na imaginaciju. To je bio udarac inteligenciji, kršenje osnovnih ljudskih prava. Učinila mi se ograničenom, čak ne ni prirodno takvom, nego kao da je njezino tvrdokorno stajalište tek jedna u nizu od mrlja koje čine cjelokupno stanje u ovoj zemlji. Svi smo mi bili zatočeni u istom, na svojoj zemlji od novonastalih artefakata, konstitutivnih aura i ustavnih dijareja. Tko zna što je Pisac zapisao u svojoj knjizi. Tko zna kako nas je doživio, nas koji smo same sebe zaboravili, ako ne i prestali doživljavati. Sunovrat se odigrao brzo, kako to obično i biva kada se prepuni čaša. Curilo je s rubova. Ja sam sve više želio otići odavde, promijeniti scenu, ali i ona je napokon nešto željela, čeznula je da ode od mene. Pisac je bio u pravu. Prizvali smo, ispunilo se. Ako je posjedovanje željā mjerilo živosti, onda je život poput teatra. Kao što postoji teatar u teatru, tako postoji i određeni vid života u Životu. Sada živim život bez željā u Životu.