Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Glava mi više nije teška. Misli se, doduše, i dalje gromko odbijaju o zidove mentalne samice, ali glava, ona više nije teret. Nije kao ranije, kada bi mi razum zapinjao o tananu granicu bezumlja. Moglo bi se reći da sam neko vrijeme bio odsutan, kao Isus na službenom putu, a sada sam uskrsnuo. Velika razlika između današnjeg mene i suvremenog Isusa je ipak ta da on prilikom službenih putovanja u krajdrumskoj krčmi obično nazdravlja i ždere s ostalim kolegama, poslanicima i prorocima, dok ja samo službeno otputujem u depresiju. Ali kada se ja duhom vratim na površinu bjelosvjetskih koprcanja, nema boljeg smrtnika od mene. Postajem stigma, rak-rana društva, onaj marginalizirani socijalni supstrat koji kvari sliku mediokriteta. Ja sam onaj kojega bi rastrgali da mogu zato što odbijam lobotomiju. Čak je ni ne odbijam, nego sam je u potpunosti prozreo. To je za njih najgori tip sabotera kolektivne ušuškanosti u jad i čemer. Onaj koji se u gradu samoprozvanih mudraca odmetne u herezu svega što utemeljuje njihovu filozofiju, biva živ spaljen na lomači njihove gluposti. Za jednog renegata koji odavno zna da se u gnjecavom krilu zavičaja goji najgori smrad i gnoj, nema veće sreće od njihova progona. Sve sam prihvatio. Raširio ruke i zagrlio život. Onakav kakav mi nudi paket-aranžman mog intelekta. U procesu sam rapidnog brisanja svih kočećih pojavnosti u životu. No upravo ih sada moram pomno osjetiti, nanjušiti kako boli kada samog sebe ograničiš, zatočiš, interpoliraš u samu mrežu sinestetskog odbora za žigosanje dojmovima, moram vidjeti kako je u prvim redovima, tamo gdje bezglavi glavinjaju, poput peradi odrubljenih mozgova žive i pate u tobožnjoj slobodi, u epicentru paradoksa. Dugo mi je trebalo da shvatim neke stvari. Pretpostavljam da je to zato što sam bio uronjen, što sam gotovo čitav život ovdje. U ovoj zemlji moguće je apsolutno sve. Neću isključiti ni mogućnost dostojanstvenog života, no za njega je potrebna neizmjerna količina samokontrole, flegmatičnosti, neosjetljivosti, kurcobolje, kako god to nazvali. Trenutno se trudim postići barem preduvjete za život u kojemu bih se ujutro mogao probuditi s mišlju da još uvijek mogu nešto učiniti, naravno ne u vidu kolektivnog boljitka; to je utopija u anti-utopijskim vremenima, nego za sebe, da ne istrunem. Pustio sam da mi u ustima godinama trune zub. To je teatar u teatru u teatru unedogled… U državi-ruševini ima grad-ruševina u kojem živim ja, čovjek-ruševina koji u svojim ustima uzgaja zub-ruševinu. Da ne bih baš skroz implodirao, odlučio sam da ću najprije otići zubaru. Počet ću od fizičkih stvari, pobrinut ću se za svoje tjelesno zdravlje. Psihičko se nikada ne može oporaviti, ono se može samo srušiti, pa zatim ponovno, u nekom drugom obliku i s nekim drugim sadržajem izgraditi. Mislim da mi tu uvelike može pomoći rastavljanje na proste faktore. To je kao ono kad u knjizi o prehrani u skladu s krvnom grupom, svaka krvna grupa sadrži podnaslov „Što biste trebali znati o čajevima od ljekovitog bilja”, a ispod su stupci naslovljeni korisno, neutralno i nepoželjno u kojima su propisani odgovarajući napitci. Tako je i s ovdašnjim svijetom i življem. Podijeliš život u Bosni na stupce i dobro paziš da nešto konzumiraš često, nešto ponekad, a nešto nikad. Velika se opasnost krije onda kada ne znaš svoju grupu. Moraš samoga sebe točno i ciljano grupirati da bi se priklonio ispravnoj psihičkoj prehrani. Zalutaš li u pogrešni kod, izgubit ćeš hranjive tvari, oslabiti, otrovati se, krepati. Jedini vid koegzistencije s ovakvim kolektivom je stroga selekcija.