Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Ferid ima četrdeset godina. Neoženjen je. Nezaposlen. Živi s majkom. Završio je srednju školu, na jedvite jade. Tri godine nakon toga se zajebavao bančeći noću po kafanama, a onda se zaratilo. U ratu se izvukao na ogromnu dioptriju koja mu je uzela vid. Sada se izvlači na rat koji mu je uzeo najbolje godine i one koje su uslijedile. Nema nikakvo dugoročno korisno primjenjivo znanje ni vještine. Živi u zemlji u kojoj se moli u četiri vrste bogomolja, krade i vara tokom sva četiri godišnja doba i puže na sve četiri da bi se preživjelo posljedice četverogodišnjeg „sukoba koji uključuje organiziranu upotrebu oružja i fizičke sile od strane država ili drugih društvenih grupa” – tu je definiciju rata pronašao na Wikipediji. Nakon prvog živčanog sloma, njegova majka je izjavila da to ne bi bilo tako da je više učio, a manje dangubio. Nakon drugog je rekla da bi pametnije bilo da je manje dangubio, a više radio. Nakon posljednjeg ga je odvela hodži da mu izuči neki zapis, ali se Kur’an prije nego li je išta započelo pomjerio sam od sebe pa ih je potencijalni spasitelj, uznevjeren i prestravljen, oboje brzopotezno poslao kući bez obećanog iscjeljenja. O ljubavi ne zna apsolutno ništa. Krajnji domet njegovog odnosa sa ženom je seks za jednu noć. To je probao približno tri ili četiri puta. Gotovo svakodnevno masturbira. Pročitao je u jednom erotskom magazinu da je to između ostalog i zdravo. Izmjerio je dužinu svog penisa u erekciji, osamnaest centimetara. Kurva koju je pokupio u nekoj selendri gdje je kupovao oveću količinu trave mu je rekla da mu je kurac definitivno veći od kvocijenta inteligencije. Nabio joj je usta na isti. To je ujedno bio njegov posljednji „intimni” susret s nekom ženom. Nakon očeve smrti, rekao je majci da će jednom otići iz ove zemlje. Ona mu je rekla da će joj tada srce puknuti od tuge. Kada su si to izgovorili, na kuću pored njihove je pala granata i ubila daidžu. Majci je srce puklo od tuge. Ferid je otišao na dženazu. Grabeći lopatom zemlju zemlje iz koje nikada neće otići, razmišljao je o samoubojstvu. Ako se Ferid nikada nije ubio, to je ponajprije zato što nikada ne bi bio u stanju samome sebi nanijeti bol. Nije u stanju zamisliti da sam uzrokuje istjecanje svoje krvi ili rezanje vena. Grozi se tih trenutaka agonije. Ni pištolj ne bi mogao potegnuti na sebe. To je prebrzo gotovo. Grozi se i brzine akcije. Grozi se trajanja u njegovom odvijanju i nepovratnosti ishoda u njegovoj svršenosti. Života i smrti. Sebe u postojanju i postojanja bez njega. U svakom slučaju, čini mu se podnošljivijim živjeti život kukavice koja ne voli samu sebe nego zbog toga umrijeti. Ima jednog poznanika, Ejuba Stevicu. E.S. je od one vrste osoba koje se vrlo rado bave svim onim što nema nikakve veze s ozbiljnim životnim privređivanjem. Prezire sve oblike truda, napora ili ulaganja energije u išta vrijedno spomena ili koristi. Smatra da je u životu sasvim dovoljno po cijele dane buljiti u televizor. Ferid bulji s njim, danomice. Najviše gledaju Animals Planet. Ferid noću sanja sluzave žablje mužjake kako, obujmljujući ih impresivnom vještinom nogama, odvlače jajašca negdje na vlažno, puštaju idući naraštaj punoglavaca u život. Sanja i Ejuba Stevicu, često. Kako s njim pada u nekakav ponor. Kada nije s Ejubom, svoje vrijeme Ferid najčešće provodi sam. Ponekad razmišlja o stvarima, ponajviše o svemu onom što se pokraj njega odvija. O tome je li to sve, i za koga, zbog čega, važno. Vodi li ičemu. Razmišljanje kao proces spopadne ga nasumično, u naletima, rjeđe nekim normalnim asocijativnim slijedom. Ni logikom. Ne potraje duže no što treba da shvati da bulji u tv-ekran kao hipnotiziran, ali taj isti ekran nije upaljen ili pak gleda kroz njega. Taj minut dva moždane aktivnosti brzo ga smori i tada odlazi u kuhinju da jede, a potom sere, puši, piša, kašlje, muva se po kući ili po ulici, besciljno, bez pojma o vremenu, vraća se. Pred počinak ne govori majci laku noć niti obavlja kakav ritual. Svaljen na kauču, obučen u odjeću u kojoj je proveo čitav dan, hrče k’o zaklan. Jedanput je Ejubu rekao da ne voli svoj život. Da ga muči to što je neuspješan, pasivan, beživotan, nezanimljiv, ružan, što nema interesa ni motivacije, što je glupo to što ni s kime nikada ne odlazi u kino ili na piće, da je usamljen i da bi volio biti s nekom djevojkom, da ima osjećaj da će umrijeti ne ostavivši iza sebe nikoga i ništa, da bi možda sve to pokušao promijeniti, ali ne zna otkuda da počne. Ejub je na to slegnuo ramenima, rekao mu da je puk’o oslovivši ga s čovječe i smotao joint koji je izgorio jednakom brzinom kao i Feridove bljezgarije o mogućnosti boljeg sutra. Jednog se popodneva našao u društvu dvije djevojke. Pozadina tog susreta nije bila nešto naročito interesantna, naime, E.S. ga je pozvao kod sebe istovremeno kada i te dvije djevojke. Nakon što su popili nekoliko pića upalili su televizor. Film „Grbavica”. Prilikom mučne scene s majkama Srebrenice, Ferid je komentirao kako bi sigurno zaplakao da njih dvije nisu prisutne. Jedna od djevojaka mu je odvratila da je plakati ljudski i da nije rezervirano samo za žene. Druga je spomenula genocid. Ona prva je to povezala s holokaustom. Ejub je potegnuo iz dvolitrene plastične pivske boce. Ferid je upitao što je to holokaust. Djevojke su se iznenađeno i zgroženo pogledale, a nedugo zatim ustale i otišle. Te večeri Ferid je sebi priznao da ni o čemu ništa ne zna. Pomislio je da je glup. Sutradan se zatvorio u svoju sobu. Narednih nekoliko mjeseci nije izlazio nikamo, eventualno u obližnju trgovinu po cigarete. Po cijele dane je ležao na krevetu. Silazio u blagavaonu da jede ono što bi majka skuhala pa se vraćao u krevet. Tetka Mina je rekla da se to zove depresija, čuo je je dok je to šaputala majci u kuhinji. Usprkos svim svojim nedostacima, Ferid je znao da ga od toga da ubrzo posve i u svakom pogledu propadne, spašava tek jedna stvar – nije bio bezosjećajan. Sve što mu se dešavalo proživljavao je duboko u sebi, samo što te osjećaje nikada nije znao izraziti. Primjerice, bio je itekako svjestan da se s godinama u njemu nataložila pozamašna količina tjeskobe i nezadovoljstva, ali o tome nije govorio. Nije artikulirao. Osjećao bi ponekad i nešto nalik na sreću, jedanput je tako pomogao nekom starcu koji se jedva kretao da prijeđe raskršće. Starac mu je zahvalio, a Ferid se osjetio preplavljenim nekakvom kombinacijom ispunjenja uzrokovanim milosrđem i ponosa. Najgore je bilo s tugom, u suštini, tužan je bio stalno, čak i u snu, znao se noću buditi uplakan bez razloga. A to nije mogao reći nikome. A nikoga ustvari nije ni imao. Samoća je bila kalup u koji se njegova tuga ulila kao tijesto u tepsiju, takvu je sliku o tome imao. A ta je slika odražavala trajno stanje, ne povremene momente. Jebeno trajno sranje. Jedne noći je sanjao svog oca (čovjeka koji je većinu života kockao, pio i tukao njegovu majku i njega). U tom snu otac je poprimio obličje meleka, nadvio se nad njega s nekakvim kičastim blještavim krilima i rekao mu: „Sine, ovo što živiš je tamni vilajet. Ali ne daj da te slomi. Samo čestit i radišan insan će u džennet. Pokreni se ili ćeš i Boga i mene razočarati.” Izgovorivši to, zalepetao je tim grotesknim krilima i odletio negdje u nepoznatom pravcu. Osvanulo je sunčano jutro. Ironija se činila nepodnošljivom. Sunce nije obećavalo prosvijetljenost. Sobu je ispunjavala mrtvačka tišina. Jednom je u nekoj emisiji čuo da Francuzi, kada se u nekom razgovoru dogodi moment tišine, imaju običaj reći da to prolazi anđeo. Ferid pomisli kako je čitav njegov život zapravo prolazak anđela. Odnekud iz komšiluka začuo se jecaj nekog malog djeteta. Podišla ga je svirepa jeza. U času kada ga je imenom zazvala majka, zapitao se zašto mu je majka nadjenula to ime koje navodno znači jedinstven, neusporediv.