Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Konačno je otputovala. Majka joj je bolesna, a nema nikog svog da se za nju pobrine. Ostat će neko vrijeme s njom. Protok energije je drugačiji otkako je nema. Zvukovi nezaglušeni, zrak rjeđi.  Razvijam  opsesivno-kompulzivni  poremećaj u vidu konstantnog cerekanja. Iskezim se jednom, onako zbog apsurda prilika koje me okružuju i samoga sebe, a onda više ne mogu prestati. Previjam se. Sve mi je smiješno. Dva debela brata krmka što cijeli dan urliču nabacujući loptu školskim igralištem; smiješno mi je to što znam da će postati bezvrijedni kriminalci jer im je babo ćelavi grmalj koji je valjda zakupio igralište. Smiješan mi je urokani diler što s prijetećom grimasom i nožem u ruci obilazi casino na Pofalićima. Urnebesan mi je doživljaj kupovine cigareta u Amko komercu koji traje sedamsto godina jer oblajhana tuka s nadograđenim umjetnim noktima ne zna promijeniti traku računa, usred čega zove kolegicu koja između ajvara i tjestenine maše da dođe na drugu kasu jer se stvorila redina poput one ratne za vodu. Tresem se od smijeha kad vidim onu tridesetogodišnjakinju bez jedne noge kako na štakama prosi novac nasred Ferhadije, a odmah do nje onog luđaka koji partija uz techno zvuke sa svog kazetofona. Na YouTubeu gledam klip Chinese girl with no fingers plays piano beautifully. Umirem od smijeha. Već me boli trbuh, vilica mi se koči. Čekam da na jutjubu osvane hipertalentirani Kinez-hidrocefalus bez ijednog uda, prvak u umjetničkom klizanju. Smijem se da je ne osjetim. Rastežem usta prema ušima. Ako se uozbiljim samo na čas, svladat će me. Snažna je, dolazi iz potisnutog, a ono je najopasnije. Rađa se, i, za razliku od mene – ima zdrave ruke kojima moćno razapinje zašivene prolaze. Dopustim li joj da ugleda svjetlost, preplavit će me strah od kojeg bih mogao krepati. Guram natrag u zaborav, na sigurno, u vlastitu obmanu – brani se. Još je jača. Pišam, jedem, uzimam knjigu, izlazim van, razgovaram sam sa sobom, spavam – budi me, spopada, siluje. Ne smijem slušati njegov zvuk. Koncerte, snimke, klipove. Ne smijem misliti na njega. On je krv, znoj i vatra! Izgorjet ću od te želje. Grudi gore. Glava boli. Smij se, Dino! Plači, jadniče! Poludi kad ne ide drugačije! Samo nekoliko nota, samo nekoliko… sekundi i stajat ću pred njime. Tu se obično smirim. Stojim tako petrificiran i više nema mjesta smijehu. Odmjeravam njega, pa sebe. Neobično je to da me njegova mukla stamena prisutnost u posljednje vrijeme hrabri. Nemam pojma kako, ni za što. Ulijeva mi osjećaj postojanosti. Nisam isti čovjek, a ni to više nije isti instrument. To je sada klavir nekoga drugog. No bez obzira na sve, još je tu. Ako želim, mogu ga slupati čekićem. Kad god hoću. Ako. I zato što. Zbog. Zbogom. Izlazim i zatvaram vrata sobe. Miran. Sve je OK. Tek lom, prijelom.