Je suis Jednoruki | Maja Ručević

2010.

To: [email protected]
Subject: to je valjda to
From: [email protected]

Dino, ne mogu više dolaziti. Preteško mi je. Ni sama ne znam zašto sam toliko dugo nastojala da me shvatiš. Trebala sam davno prije dići sidro. Kako je moguće da se poznajemo čitav život, a toliki smo stranci? Mnogo sam razmišljala o našem odnosu, ma šta ja pričam, čini mi se da sam cijeli život o njemu razmišljala. Ovo je horor. Ti si se pretvorio u nečovjeka. Očajan si. Odbijaš bilo koju vrstu pomoći. Odbijaš ljubav, brigu, prijateljstvo. Ja ne znam da li si ti imalo svjestan svega toga, ali iz moje perspektive to izgleda toliko tužno da to više nemam snage gledati. Znaš, kada si doživio udar, Anita mi je rekla da se pobrinem za tebe. Znaš li šta sam joj ja odgovorila? To neće biti potrebno, ja se cijeli život brinem za njega. Ja njega volim. Tako je i tvojoj sestri i meni pao kamen sa srca, imat ćeš nekoga kome je stvarno stalo. I to je istina. Nisam li to pokazivala? Nisam li te voljela i ovakvog? Voljela bih te i da imaš tri noge i da si bez ruku. Ali tebi to nije bilo dosta, ili to nisi želio, ne znam ni ja. Ja o tebi više ništa ne znam, ti ni zrak ne propuštaš u svoju blizinu, a kamoli osobu. Zatvoren si kao neka nedostupna kula. Utuvio si sebi u glavu da si bezvrijedna olupina od čovjeka, ali si u isti mah toliko čudnovato sebičan i uvjeren da nitko nije vrijedan tvojih osjećanja, tvog osmijeha, ničega. Znaš li kako nazivaju takve ljude? Maničnim depresivcima. Takvima se propisuju teški antidepresivi. Ni to ne daš. Mada, iskreno, ja sam oduvijek mislila da si ti silno inteligentan i sposoban čovjek, i ja sam zadnja koja bi ti ih propisala ili te odvlačila u neke klinike. Umjesto toga, nudila sam ti toplinu zagrljaja, svoju pomoć, razgovor. A ti si zapadao u bolesni autizam. Ti radije pričaš sa svojom nepokretnom rukom nego sa mnom. Zbog toga sam nebrojeno mnogo puta plakala, kada bih se vratila kući, nikada pred tobom, jer sam smatrala da nije fer da ti takvome priuštim još i svoje suze. Glupača, mislila sam da bi tebe mogle zaboljeti moje suze, da bi te dodirnule. Kada ti se desio taj nesretni moždani, dala sam sebi zadaću da neću dopustiti da te to shrva. Čak sam čitala knjige kako pacijentu pružiti emocionalnu skrb u tim situacijama, obilazila doktore, pitala za savjete. Noćima sam mozgala o tome kako te vratiti u život. Ljudi dožive i mnogo gore stvari od ovoga što se tebi desilo, pa ostanu puni duha. Ne. Ti ne. Ti si odlučio umrijeti. Kada sam ti došla i rekla da mi je žao zbog načina na koji sam prije tvog odlaska na magisterij prekinula našu vezu, rekao si mi da je to prošlost i da prošlost treba pustiti na miru. Bila sam presretna što si me prihvatio, što si mi oprostio. Jer, hajmo iskreno, ja sam se dobro napatila zbog toga što sam te ostavila. Valjda postoji ta neka kazna za sve. I nakon te tvoje rečenice, još sam osjećala bol, mrzila sebe što sam se uopće usudila tražiti te milost, ne milostinju – to nisu iste stvari. Htjela sam valjda tvoju milost u smislu oprosta, jer me život naučio da ga tražim samo od osoba za koje sam sigurna da su mi vrijedne. I ponadala sam se novom početku s tobom, jesam. Ali scenarij se ubrzo preokrenuo u neku izopačenu dramu. Ali vidiš, tko zna? Tek mi je sada sinulo, možda je to drugi dio mog kaznenog procesa. Možda sam naivna mislila da je dovoljno iskreno se pokajati, zatražiti oprost i svim snagama uprijeti ispočetka. Ako je tako, onda za mene nema opravdanja. Ali svejedno ću te zamoliti da pomisliš na sebe, ako već nije bilo suđeno da misliš na mene svo ovo vrijeme. Poradi na svojoj etičnosti i emocionalnoj stabilnosti. Nimalo mi nije lako ovakvo nešto pisati, ali iza ovoga je toliko neprospavanih noći i razbijanja glave, mislim da sam zaista racionalno odvagnula stvari. Koliko god da si mi zamjerao postupke u prošlosti, nije u redu ovako me iskoristiti. Nikada neću zaboraviti kako si jednom bio drogiran i vodio sa mnom ljubav kao da sam komad drveta. Još je manje u redu da me nakon toga pogledaš onim svojim praznim, ali prezirnim pogledom i kažeš mi onako neosjećajno kao da me želiš do besvijesti poniziti: Znaš šta si ti? Ti si jedna tragična junakinja. Nikada to neću zaboraviti, toliko me pogodilo. Eto, taj događaj bi mogao biti suština tvog odnosa prema meni. Pustio si me u svoju blizinu da bi me iz nje mogao tjerati daleko. Uspio si. Ti si toliko uspješan čovjek i to u najneljudskijim stvarima. I opet ću ponoviti, ako je to moja kozmička karma, ako sam sve to zaslužila, predajem se. Ali istina je bliža tome da ovo jedan iole osjećajan čovjek ni džukeli na cesti ne bi uradio. Ti si zamrznuo sve emocije, sve osim one prema klaviru. U redu je imati strast prema nekom poslu, zvanju, instrumentu, i neizmjerno je sablasno i žalosno ne moći je više iskazati prema tom istom. Ti zbog toga patiš kao nitko, ja to znam. Ali ja sam patila zbog toga što ti patiš. To nisi vidio. Napravio si od mene komad drveta, a od klavira krv i meso. To je ono na šta si mislio kada si zimus kao kakav psihopat bulaznio o tome da li bi ti ikada u životu mogao biti serijski ubojica?! To je to, dragi moj! Ti si to postao. Ubijao si sustavno sebe i mene i svakoga tko ti se pokušao približiti. Koliko mučnine moraš nakupiti u sebi da postaneš živ mrtvac ubojica? Zbog svega toga se moram maknuti. U ovom trenu mi doslovce srce puca, srce koje poznaješ čitav svoj jebeni život, sve znaš o njemu. Živi kako znaš. Ako ikada shvatiš što me je do ovoga dovelo, javi mi se i neću oklijevati da te ponovno vidim. Do tada, čuvaj se.