Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Bilo je 6:50. Otvorio sam oči i odmah zatim laptop. Logirao se na Facebook zajedno s neizbrojivom količinom ljudi u svijetu koji također odmah po buđenju hrle u virtualno prodavaonicu zjaka. U desnom donjem kutu ekrana nekoliko je uobičajenih zelenih točkica s imenom i prezimenom pilo kavu, jelo, disalo, gledalo, pregledavalo, postavljalo, komentiralo, lajkalo, zjakalo, istovremeno kad i ja. Mladen je u ovo doba uvijek online, uostalom on je danonoćno na žici. Nezaposlen, besposlen. Amira nikada. Amira ne voli biti vidljiva, ali je sveprisutna. O tome svjedoče njezine aktivnosti koje se pojavljuju u gornjem desnom kutu na sidebaru, otprilike svakih nekoliko sekundi. Amira lajka sve što lajka Mladen, odmah poslije njega. A ako Mladen nešto komentira, odmah slijedi njezin lajk njegovog komentara te njezin popratni komentar na njegov komentar. Njezin komentar na njegov komentar je uvijek dobrohotan, odobravajući komentar ukrašen malenim srcem ili kakvim za društvene mreže uobičajenim emotikonom u obliku namigivajućeg ili širokog osmijeha. Kada sidebar ukaže na to da je Mladen s nekime ostvario prijateljstvo, Amira ubrzo nakon toga također postaje prijatelj s tom osobom. Amira mijenja profilnu sliku aproksimativno tri do četiri puta dnevno i konstantno postavlja nove fotografije na svoju crtu. Mladen profilnu sliku ne mijenja nikada. Ona prikazuje nekakvu rastafarijansku fotomontažu njegove glave slikane iz profila i montirane pune debele usne kako puše joint. Amira je na svakoj fotografiji sama, nikada u društvu. Pozadina svih fotografija je ista, zidovi (pretpostavljam) njezine sobe. Sidebar nikada ne ukazuje na to da je Mladen lajkao ijednu njezinu fotografiju, ali Amira sve njegove aktivnosti budno i bez izostanka simpatizira. Njezina vremenska crta obiluje prozaičnim ljigavim citatima kvazi pjesnika i stihovima ocvalih šansonjera ljubavne tematike. Amira bi htjela biti voljena. Mladen bi htio utući vrijeme. Ja bih volio da nemam poriv svako jutro samome sebi iznova dokazivati koliki sam jadnik i koliko vremena gubim čitajući tko je kada prdnuo na Facebooku, tom najgorem ponoru ljudske misli otkako je interneta, u toj bari nesretnih ljudi koji su život sveli na razmjenu emotikona i zatrli svaki oblik privatnosti. Volio bih se probuditi uz živo tijelo koje nije zelena točkica na chatu. Ali ne mogu i to je upravo ono što dijelim s bezbroj zelenih facebook točkica i zbog čega, kao i oni, ostajem usamljen, kao kad u hladan zimski sumrak vidiš jednu jedinu pticu na žici.