Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Već sam nekoliko puta pomislio na to kako bi praktično bilo izbrisati neke odnose s vremenske crte života, olakšati ponešto izbezumljenu memoriju. Međutim, kada bih mogao birati što da izbrišem, čemu da udahnem blaženo nepostojanje, ne bih se ograničio na odnos s osobom. Primjera radi, Gordanina uloga u mom životu i njezin utjecaj na njega je golem; taj je odnos katkad bio patogen i mučan, na granici iživljavanja, no isto tako me mnogočemu naučio, a bilo je i sretnih razdoblja. Ne bih ga brisao. Nije me ubio. Na kraju krajeva, mogao sam birati, mogao sam ga prekinuti, potražiti neku drugu ženu, pokušati nešto drugačije. Danas mi se čini da je nisam toliko volio a da ne bi mogao bez nje. Volio sam to što postoji, što imam barem nešto nalik fatalnoj povezanosti muškarca i žene, pa neka, neka ostane uspomena na privid, ako ništa drugo. Nešto drugo me ubilo. Bez klavira nisam mogao, luđački sam ga obožavao, i da sam se tu znao kontrolirati, da sam barem pomišljao na blagodati umjerenosti i obuzdanosti, možda me ne bi ubilo to što više ne mogu svirati. Da sam život posvetio zvanju u kojemu prsti jedne ruke nisu svetinja, možda bih se lakše pomirio s novonastalom situacijom. Odnos s instrumentom nadišao je sve odnose koje sam njegovao s ljudima. Sve je drugo svedivo na zelenu točkicu, zvjezdicu ili emotikon. On je bio moja ishodišna točka, slaba, bolna točka. Opna unutar koje su moja duševna stanja iscrtavala pravilne, koncentrične, stabilne krugove, unutar koje sam zbilja postojao sabrano. Sve se, ali baš sve, zabilježilo unutar te neopipljive mape koju sam godinama skicirao, sva su osjećanja svoj mir nalazila ili u bjelinama između tih kružnica ili na njima samima, mireći se s onim što je bilo veće od njih samih, sa životom. Bio sam čovjek-krug, lukavi bjegunac iz četvrtastih i trokutastih oštrih linija života, pronalazač jedinstvene hipnoze koju sam pretvorio u skrovište. Zato u trenucima sablasne bespomoćnosti u mislima brišem krug po krug, maštam, umišljam da iz slojeva svijesti i podsvijesti uklanjam sve podsjetnike na prvobitno začinjanje svog skrovišta i nadalje, sve do trenutka u kojemu sam opisao svoju posljednju kružnicu. I bude mi lakše, čak pomislim da će to olakšanje potrajati, kao kada nakon teške operacije najzad minu svi bolovi. Samo što ja ne uspijevam operirati sam sebe. Sitne varke kojima se obmanjujem nisu ništa drugo doli kratkotrajni anestetici. Krug nastavlja postojati, moćno, ostvareno, valjda kao dokaz da će prošlost uvijek biti izvjesnija od budućnosti.