Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Svakoga dana vidim je kako šeće psa, istom rutom. Ponekad je promatram s balkona, a ponekad i sam iziđem u park i sjedim, pa ona prođe, ili sjedne na obližnju klupicu. Obično oko sedam uvečer. Dobacuje mu grane, štapove, limenke, hrani ga poslasticama. S vremena na vrijeme ga češlja, a potom dlake baca u kontejner. Jučer je štap slučajno bacila nedaleko mene. Ljubimac se zatrčao, međutim, ja sam bio brži. Htio sam ga malo dražiti pa sam mu njime mahao nad glavom, daleko iznad njegovog dometa. Namjeravao sam ga ponovo brzo baciti u smjeru njegove gazdarice, međutim – ona je bila brža. Ustala je i žurnim korakom krenula iz parka, zviždeći i pozivajući svoga psa koji nije oklijevao da joj se munjevito pridruži. Ona je žena bogato nabranog čela čiji zubi škrguću na javi, a srce tuče u petama.