Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Sjedimo u bašti lokalnog kafića. Nismo se vidjeli nekoliko dana; obaveze. Ja sam se pripremao za učešće na jednoj studentskoj tribini, a Ferid je našao posao u tiskari gdje radi noću pa ga je danju uglavnom nemoguće sresti jer spava. Užarena ulica, park. Ni živog stvora. Samo vrane, naše ustrajne vrane, jedna je upravo sletjela na dječju ljuljačku. Ferid srče limunadu kroz fluorescentno zelenu slamku i to me nervira, ali uskoro će presahnuti tekućina u čaši. Žena trese stolnjak kroz prozor. Zajedno s nevidljivim mrvicama, zrakom leluja i ovitak pileće salame koju reklamiraju na bočnim fasadama zgrada. Iz armije vrana izdvojila se jedna pronicljiva, istančanog vida. Hvata ga kljunom veličine kažiprsta, kao pincetom. S predimenzionirane plazme u kafiću dopiru informacije koje prenosi Al Jazeera Balkans:

„XY, nedavno izabrani član provincijskog parlamenta i član pakistanske liberalne stranke XY, njegov dvadesetpetogodišnji sin i prolaznik ubijeni su iz vatrenog oružja ispred džamije u Karachiju. Nepoznati napadači s motocikla pucali su u njih dok su se vraćali kući nakon molitve petkom…”

Ona i njezina dobroćudna kuja. Sjeda na klupicu i vadi rekvizite. Najčešće joj baca s mjesta, rijetko ustaje. Pas grabi frizbije u letu. Danas prvi put opažam njezinu kosu. Raspustila ju je. I znam, ne moram se približiti, da je ta riđa vlas debela i teška, i da ih ima na milijune. Ta kosa je amfiteatar kovrča u energičnim kaskadama. Nedaleko parka, opažam mladi par s gromadom od psa koji mi se ne čini čistokrvnim, to je neki stari dobri mješanac. I oni idu prema parku. Zaljubljeni, s istim sladoledima u kornetu. Avlijaner žuri u pravcu njezine kuje. U trku, naprasno, pomalo neotesano i bez takta. Ali tko zna kako se to vrednuje u psećem svijetu. Možda ta vrsta hitrosti znači poželjnu muževnu odvažnost. Kuja se šćućurila. Sjela guzicom na tlo. Hrabro čeka ono što je sljeduje. Pridigla se. Na redu je temeljito njušenje dotičnih organa. Ona to opaža, ustaje s klupice, u ruci drži podeblji štap koji je još maločas htjela dobaciti svom četveronošcu. Stari mješanac kreće u akciju. Par se ljubi pod jedinim drvetom u hladu. Ona zaziva kuju. Mužjak zaskače i abdominalnim dijelom i pripadajućim mu dijelom ispod toga žestoko upire u nju. To je u ovom trenutku zakon i red. Ona žuri, potrčala je, glasom opominje ono što je priroda naumila. Kuja pomalo zbunjeno, ali ne i pobunjeno gleda pred sebe. Par je u ljubavnom zanosu, uzicom njihova psa mladić je opasao svoju djevojku. Njihov pas je nestrpljiv. Stražnjim nogama struže tlo ispod sebe, trenje je snažno, jedna muha slijeće na Feridovu čašu u trenutku kada konobar dolazi isprazniti krcatu pepeljaru. Ona je štapom bjesomučno ošinula mužjaka. Kuja se odmakla i podvila rep, ne shvaćajući razlog za ovaj coitus interruptus, možda u svojoj psećoj glavi misli da je ona nešto zgriješila. Ona tuče mužjaka, udara ga snažno po hrptu, toliko da cvili dok joj se pokušava izvući ispod batine. Neka turobna mješavina laveža, cvileža i njezinog krika i psovki razlila se parkom; u kafiću su mnogi okrenuli glave u tom pravcu. Svezala je svoju skrušenu ljubimicu i odmarširala iz parka. Ispod drveta, onaj se par silom glasnih prilika prenuo iz ljubavnog sna i još pomalo umrtvljenih refleksa viče za njom. Nešto dalje od njih, mužjak još pomalo glavinja, ošamućen, što kemijskom reakcijom vlastitoga tijela, što od boli. S plazme u kafiću dopiru vijesti, jedna gora od druge. Ključne riječi/rečenice su uvijek deficit, ubojstvo, nisu usvojili zakon, nesreća, nezaposlenost, nemogućnost kompromisa i sl. Još nekoliko sekundi i zamaknut će posve iza zgrade, daleko od mjesta zločina, žena od koje bi pobjegli oni koji ne razumiju demone, te crne kristale kobi kojoj ne možemo umaći.