Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Zastao sam da pročitam obavijesni papir koji je jučer osvanuo na ulaznim vratima zgrade. Služba civilne zaštite, kako je bilo navedeno, obavještavala je ovim putem građane o operativnom planu uklanjanja i uništavanja neeksplodirane avio-bombe, zaostale iz Drugog. svjetskog rata koja je u našem naselju pronađena tijekom nedavnih građevinskih radova. Budući da je spomenuta bomba od 480 kilograma i velike razorne moći nepobitno ugrožavala sigurnost građana, operativnim se planom, osim njezina uklanjanja, nalagala i privremena evakuacija stanovništva iz većeg dijela naselja kao i zabrana kretanja u radijusu od 1200 do 1700 metara. Sve se to imalo odviti noćas, u gluho doba od tri do četiri ujutro. Prošetao sam do ograđenog lokaliteta unutar kojega je, kako me uvjeravao mlađahni i vidno neiskusni pripadnik sigurnosnih snaga, eno, baš u onom dijelu ograđenom žutom trakom, počivala the Bomba. Još je nekoliko, uglavnom starijih sugrađana stajalo pred tim mjestom skorašnjeg događaja. Pričali su o tome hoće li se i kako izmjestiti noćas, bez sumnje, nikome se nije dalo baviti time. Zadržao sam se još trenutak, a onda, odlučan u namjeri da čvrsto i bezbrižno prespavam tu noć, produžio dalje. Mislio sam o tome koliko je dugo bila pod zemljom, kako je preživjela i prethodni rat, kako se iznad nje ratovalo i koliko je srodnih naprava eksplodiralo nekoliko metara iznad nje. Dugačak je podzemni, zagrobni život imala ta bomba. Sad će joj izvaditi upaljač i detonirati je kao da ona nema uspomena, kao da nije ni postojala. I kakav je to, uostalom, usud? Biti bačenom na zemlju, a ne ispuniti svoju primarnu ubojitu i razarajuću svrhu?! Umjesto toga, čamiti pod zemljom i čekati sedamdesetak godina da nadležni pripadnici Federalne uprave civilne zaštite BIH reaktualiziraju tvoj jedini cilj negdje van grada, van vremena. Mračilo se, postajalo hladnije, ništa spektakularno ne bih doživio duljom šetnjom, pa sam otišao kući, i baš kao i bomba, neostvaren, neeksplodiran, prastar, šutke nastavio živjeti ostatak života. Palio sam i gasio, naizmjence i nevoljno, televizor. Jeo sam, ostatke janjetine od jučer, loj i kožicu. Ubio nekoliko komaraca što su poput morskih zvijezda izvaljeni ležali prozorima. No sve sam vrijeme bio nemiran. U misli mi se stalno vraćala ta bomba i riječ evakuacija. Neminovno, ovaj je događaj živce dražio sjećanjima koja su iskrsavala, rat se uvijek znao javiti iz pukotina memorije, dosadan i uporan, bubrio bi kao upaljeno meso iznad umnjaka koji želi van. I kao da sam predosjetio da će ova bomba biti povod uzburkanom mahnitanju duhova, začulo se uzrujano kucanje na vrata. Otvorio sam i unutra pripustio Ferida koji je na leđima imao dopola punu naprtnjaču. Na moje pitanje gdje ide, uzvratio mi je protupitanjem: A ti ne ideš? Uzalud sam mu objašnjavao da će bombu uklanjati za to specijalizirani i kvalificirani stručnjaci i da nema apsolutno nikakvog razloga da napušta stan. Dodao sam i nekolicinu poluizmišljenih, ali i logičnih argumenata koji su se ticali eventualnog dometa njezinih dijelova jednom kada se razlete u zraku, a koji su govorili u prilog našoj sigurnosti i bezbrižnosti ove noći. Međutim, to je samo dražilo njegovu maštu (a tko zna, možda i iskonski strah), jer se samo još više uspaničio i mašući obaviješću koju je skinuo s ulaznih vrata počeo uznemireno marširati stanom. Rekao je da se opskrbio cigarama, križaljkama, paštetom, kruhom i vodom te da za dva sata kreće u osnovnu školu u obližnjem naselju gdje je organiziran smještaj za evakuirane. Njegova panika me pomalo i iritirala i zabavljala pa sam preokrenuo priču. Počeo sam izmišljati nevjerojatne scenarije u kojima djelatnici sigurnosnih snaga uslijed neispravnog rukovanja bombom ranjeni vape za pomoći, a krhotine zloguke gromade samo meni znanim fizičkim zakonom kretanja, hrle ravno u osnovnu školu gdje se smiraj nadala pronaći prestravljena raja. Kada sam ga dovoljno izludio, otvorio je svoju naprtnjaču ne bi li provjerio nedostaje li ičega i zlovoljan krenuo put azila. Poslije njegove evakuacije, osjetio sam zamor, pomalo mi je sve to bilo djetinjasto, ali nisam mu mogao zamjeriti. Čovjekov je strah njegov alter-ego. Naša su tijela samo prividni azili stradalnika. A i kako da mu ja išta spočitam? Ja, koji sam se bojao samoga sebe. Zaspao sam prije ponoći i probudio se oko dva. Kroz prozor sam vidio dva policajca u fluorescentnim prslucima i nekoliko ljudi kako prelaze ulicu. Čitava zgrada preko puta bila je u mraku, izuzev svjetla u jednoj jedinoj prostoriji. Pomislio sam kako sve to djeluje ozbiljno. Možda je većina raje zaista prešla u obližnji prihvat i sada kartaju i prisjećaju se rata, djeca trče i igraju se, sretna što je ova noć toliko drugačija, što smiju tako dugo biti budni, a odrasli razmjenjuju dosjetke i vlada ona neka ratna sloga. Ovdje je u kvartu tama i čini se pusto. Na obavijesti je još pisalo i da je Općinski štab civilne zaštite obezbjedio dovoljne smještajne kapacitete, a da se građanima koji ih ne žele koristiti, preporuča da iskoriste mogućnost smještaja kod rodbine i prijatelja. Sve da se i želim evakuirati, gdje bih pošao? Rodbina? Prijatelji? Doduše, ima jedna osoba s kojom bih volio biti noćas. Ali ta mi je žena daleka i premda je ovdje, na nekoliko stotina metara, nedokučiva. Barem nisam potpuno mrtav, barem, imam želju podijeliti se s nekim. Pokatkad se, čak, ta krhka, pod vjetrom mene samoga salomljiva želja, stade uspravljati u svom dvojbenom opstanku. Podigne se, kao svježe jedro razvaljene havarije. I upire, teži… no kamo? Noćas sam u stanju pripravnosti, iako nevažan, iako posve neodlučujući. Da je ona sada ovdje, možda bih joj ispričao svoje uspomene, kako to da nisam eksplodirao. Ili bismo šutjeli, neznani na površini, znani pod zemljom, ispod nivoa aktualnosti, dolje, u Hadu. Ne brini, dolje bih te, i od demona i od morona, čuvao ja, car svih oksimorona! Plovili bismo Stiksom mirno, na jedinstvenom plovilu, na mom nečujnom klaviru! Što kažeš, ha? Jesi li to igdje vidjela, bezvučno glazbalo-plovilo? Noćas sam u stanju pripravnosti. Za nekoliko minuta, počet će operaciju njezina izlaska na svjetlo, pa makar i noćno. I ja ću s njom.