Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Živi u zgradi nedaleko moje. Upoznao sam je nakon mnogo nespretnih i upornih inicijativa s moje strane, i isto toliko njezinih suzdržanih, mada ne i grubih pogleda kojima me nastojala odvratiti od namjere da joj se približim. Sve to vrijeme tijekom kojega me nešto neobjašnjivo vuklo k njoj (a samom sam sebi ili bilo kome drugome bio uglavnom beskoristan), ona je imala svoj poslovni, ali i privatni život, navike, interese, želje, snove – sve ono što sam ja odgurnuo od sebe i pospremio u imaginarni lijes. Čak je i Sonja, njezina retriverka, izgledala kao da ima više od mene. Te prohladne večeri u kojoj je napokon popustio njezin otpor da sa mnom izmijeni nekoliko riječi, Sonji sam poklonio gumenu kokoš aromatiziranu sumnjivim supstancama navodno goveđeg porijekla. Tako sam i pridobio to prijateljstvo, potkupio ga igračkom namijenjenom jačanju zubi i desni njezinoga psa. Sonja je kokošje ekstremitete grizla nečuvenom slašću. Ja takvu joie de vivre dugo nisam osjetio. Branka je, uz svjetlost lučice koja je tinjala nasred stola, ruke grijala o staklenu čašu čaja i promatrala čas mene, čas Sonju. Njezina ljepota, zamotana u tamnocrveni šal koji mi se doimao mekšim od vate, slabila je krš u meni. U restoranu je bilo tiho, ulicom i drvećem hvatao se zvonak led, pomislio sam… Bilo me stid usuditi se, ali pomislio sam kako me ona i njezin pas upravo u tom trenutku, izmrcvarenog i na rubu snaga, vade iz živoga pijeska. I taman kada je krenula ona nelagoda i popratna joj tišina koje se kadšto tvrdoglavo uglave između dvoje neznanaca, rekla je:

– Što želiš od mene?

– Da te upoznam… samo to.

– Zašto?

Šutio sam. Između njezina postavljenog pitanja i odgovora koji sam joj trebao pružiti u suvislom i za nju prihvatljivom obliku, da se ne bi prepala, da ne bi pomislila da sam psiho- pat, protuha, luđak itd. rastegao se moj strah poput kakve sramotne golotinje in flagranti. Želio sam je upoznati i to je bila istina, ali više od toga, njezina me ličnost, neka dobrota kojom je isijavala, u isti mah tjerala da sve to preskočim i da joj to kažem. No bojao sam se da će ustati i otići. Morao sam poštovati takt, konvencionalnu proceduru čavrljanja.

Međutim, ne čekajući predugo moj odgovor, rekla je:

– Ako hoćeš jebati, zaboravi. Ovog časa ću te prijaviti za napastovanje.

Lice joj je bilo mirno, a oči precizno fokusirane na svu moju neizmjernu sramotu. Stolica na kojoj sam sjedio sada se pretvorila u stup srama, a da nisam imao ni razloga za to. U interesu koji sam tako snažno osjećao za ženu koja je sjedila preko puta mene nije bilo ni zerice seksualne primisli. Svejedno sam se osjetio postiđenim, nešto u njezinom pogledu, mimo moje volje i opravdanog razloga za to, smotalo me za tren u pokunjeno klupko pohote i testosterona.

Ispod glasa, pa čak i postiđeno, uspio sam progovoriti:

– Ja bih samo htio razgovarati. Nemoj mi zamjeriti, molim te. Nikada nisam pomislio nešto takvo o tebi.

– Zar nemaš nikoga za razgovor? – pitala je.

Bilo je to pitanje-bomba. Još se nisam oporavio od njezine prethodne konstatacije, mislio sam da je ovo upoznavanje krenulo nekim sudbinski pogrešnim smjerom, i da će neka zla sila izvesti manevar našeg brzog i neumitnog rastanka. Zar nemam nikoga? Zar ja doista nemam nikoga s kime bih razgovarao? Nije bilo tako. Razgovarati se može uvijek. S bilo kime. Razumjeti – teže. Kako da joj to kažem? Iskrenost je minsko polje današnjeg vremena. Nagaziš na samoga sebe. Srećom, svaki potrošen čovjek zna za dobrobiti rizika. Ionako je sve izgubio, nema više straha. Zaći ću iza te table s lubanjom.

– Ponekad se osjećam kao Pale sam na svijetu – rekao sam. Ne znam zašto su me prolazili srsi kada bih te ugledao u parku. Ni zašto sam ti prišao. Oprosti, nisam manijak. Htio sam, valjda… da vidim kako je to biti u tvom društvu.

– Dobro, Pale, kad je tako… (skrenula je pogled prema Sonji)… šta da ti kažem? Polaskana sam. A zašto skrivaš ruku? – pitala je, klizeći pogledom po Jednorukom.

– Ne skrivam. To je moj horor, on tako visi, obješenjak – rekao sam.

Shvatio sam da joj je neugodno, i da je u taj čas shvatila da sam bogalj, pa sam brzo promijenio temu:

– U svakom slučaju, drago mi je da si pristala da se upoznamo. Sretan sam zbog toga.

– A inače nisi sretan?

– Zaboravio sam kako to izgleda. Ovo me podsjeća na to.

– Živiš sam?

– Da. A ti?

– Sonja i ja. Ona lovi mačke, a ja… ja i nisam neki lovac.

– Nema se danas što ni uloviti. Sakati nam zmajevi.

– Imaš smisla za humor.

– Hvala. Ja to zovem autoironijom.

– Pa to je možda jedini vid preživljavanja.

– U pravu si, to i još neke stvari, kad imaš sreće da ih ostvariš.

– Kao na primjer?

– Pa ono, da možeš pričati s nekim o tome, i da te taj netko razumije, a ne da te osuđuje.

– A tebi mnogo sude?

– Ne. Moju presudu je donio život, ne ljudi.

– Aha… razumijem. A… što radiš inače?

– Ja? Bit ću otvoren, smišljam kako da se podnesem. Boli me. Ali se pravim da ne osjećam ništa.

Zašutjela je i prikovala pogled za čašu i tekućinu koja se u njoj zibala, utonula na nekoliko dugih sekundi u tu obojenu vodu. Jednom rukom gladila je Sonjinu glavu koja joj je bila nadohvat, dok joj je druga mirovala u krilu. Profinjene ženske ruke. Ruke nekoga tko zna brinuti, štititi. Bez nakita, bez laka. Same sebi dovoljne, ponosne, ruke koje su kao salivene stajale onome što je sada izbijalo iz njezinog pogleda.

– Znaš, Pale, zvat ću te Pale – rekla je pomalo se smiješeći – tamo gdje ja radim, dolaze svakakvi ljudi. Mnogi od njih žive u uvjerenju da ih nitko ne može razumjeti zato jer traže nešto što je prestalo postojati. Jedino što ih drži na hrpi je nada. S njima je vrlo teško razgovarati, jer je njihova nada veća od bilo koje bjelodane činjenice na ovom svijetu. Njihova nada je ono na čemu im ponekad – možda ću se glupo izraziti – čak i zavidim. Ma čak ne ni to, divim im se. A poznajem i ljude koji uporno misle da su izgubili, da je nestalo nešto što još uvijek itekako postoji, i ti ljudi su izgubili svaku nadu da će to naći.

– A gdje radiš?

– U Institutu za nestale osobe.

Ponovno me protresla na mojoj stolici-stupu srama, ali ovaj put s razlogom. Naslućivao sam o čemu govori i bilo me, po prvi put nakon jako dugo vremena, stid što sada netko drugi vidi ono što sam si dozvolio da postanem. Ona je nastavila:

– Tužno je razgovarati s onima koji se na životu drže nadajući se da su ipak živi oni koji su najvjerojatnije mrtvi. Ta je nada ubitačna. Ali ono što je sto puta gore od toga je ne nadati se životu, a biti živ.

Skinula me do gola. Žena koju sam tako žarko želio upoznati prepoznala je mene, a da se nisam pravo ni predstavio. A opet, najiskrenije, jesam li uopće imao što za predstaviti? Ne znam je li primijetila da je suštinu mog života posljednjih godina s tih nekoliko rečenica držala u šaci. Ne znam je li bila svjesna koliko je krhko to što je imala u ruci i koliko bi se to uspješno slomilo da je samo malo jače stegnula. Ne znam to, no znam kako je između nas strujala ona neka tajna veza, tajna veza za sve nas… I ona je je osjetila, nema dvojbe, jer je ono što je potom izgovorila bilo dovoljno da shvati da ovaj razgovor, da ovaj stol za kojim sjede dvoje ljudi unutar ovoga kafića, u krilu ovoga grada, u ovoj noći, u njezinim savršeno crnim kristalima kobi, ima nekog smisla…

– A čime se bavio ranije, mislim, prije nego…? – upitala je oprezno, poštujući moj nedostatak.

– Svirao sam klavir – rekao sam.

Verbalni govor, to veličanstveno sredstvo sporazumijevanja, ustupio je tada mjesto svom neverbalnom bratu, prirodno, čak s nekim dostojanstvom. Naše su oči zaključile temu. Vani je prolazio posljednji noćni tramvaj, tramvaj zvan nova, dobra slutnja. Pored raščerečene kokoši, Sonja je spavala i sanjala neke svoje pseće, uzbudljive snove.