Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Ima nas silovitih; metemo, povijamo, uz obavezan gromak huk. U nama neman što sve kida napola, iako smo sami sila. A ima nas i krhkih, sedimentiranih, poput odležanih vina u muklim bačvama tišine. Tko kuša, osjeti jugo, i onu neku bolnu, a opojnu toplinu. Poslije toliko mnogo hladnoće, u neke se osobe poželimo uvući kao u rustikalne alpske brvnare. Njihov je čemer kamin u kojem pucketamo – plamsave kamikaze. Svijet iza prozora miruje. Samo vatra divlja. U njoj se najprije kreira, a potom kremira sjećanje. Prah opstaje do posljednjeg daha. Njega ništa ne može uništiti osim praha tijela i kosti. Tako živi čovjek-jugo. Okovan onime što je bilo, sluti da će sloboda stići kasno. Blaga je osoba. Bez ratobornih nastupa, ekscentričnih ispada, drame. Ona puše: ne odnosi, ali uznosi, u neki siguran zrak, ugodan let. Naučila je mjeru, ili bolje rečeno, stekla ju je, kroz raznorazne lekcije, vježbe strpljenja i skromnosti. Ja sam potpuno i nepovratno zadivljen tim umijećem. Tim slobodoumnim i mirnim bit će što bude. Pomirena, no nikada podređena. Ako i zakuca poraz – njezin je, neminovan, i ona ga prihvaća bez pogovora. Rodila se jednog proljetnog dana. Otac je majci u bolnicu donio buket crvenih ruža koji je brzo pao u zaborav. Majka se sjeća samo livade pune maslačaka koju je ugledala kroz prozor kada se probudila. Sve je bilo žuto. Branka se sjeća žutih koverti sa smeđim pečatom u kojima je stizala očeva alimentacija. I narančaste Cedevite koja bi svaki mjesec u vrijeme pristizanja žute koverte zauzela počasno mjesto u kuhinjskom elementu. Danas prezire većinu kupovnih sokova jer su kemijski škart, ali i dalje je u stanju popiti pet bokala narančaste Cedevite. Do povraćanja. Konvertiran u kovertu, otac je iz poštarove torbe uskrsavao sve dok nije napunila sedamnaest. Majka je imala svoje mišljenje o koverti koje je iznosila što u melodramatičnim traktatima, što u otrovnim lakonskim crticama. Koverta je bila i odvratno đubre i jedina njezina ljubav; njezino mjesečno pristizanje red, a sve što je do toga dovelo njoj lično učinjena nepravda. Branka je mnogo vremena provela slušajući o koverti. Nakon mnogo godina, kada one više nisu pristizale, iz ladice ormara izvadila je nekoliko svežnjeva ispražnjenih koverti. Bezbroj praznih metafora očinske figure množenih nulom. To je valjda bio red. Nakon izleta na Jahorinu u osnovnoj školi, po Brankinu najbolju prijateljicu Saru došao je njezin tata. Poljubio je Saru i pozdravio Branku. Pitao je tko će doći po nju. Kada je rekla da će pješke kući, Sarin tata je rekao da nema šanse. Upadaj! Sjedila je na stražnjem sjedalu i slušala ih. Često je planinario i vodio Saru sa sobom. Smijali su se i prisjećali kako je Sari znala upasti čitava lepinja u snijeg, kako se opekla koprivom i plakala dok su joj se mama i tata smijali, kako se prepala sjene misleći da je medvjed, pa je je onda tata iza drveta plašio, a ona bježala, kako su se grudali, zabavljali… Kada su već bili negdje blizu Mejtaša, Sarin tata je rekao da je mama upravo napravila večeru i pitao ih da li ipak žele da prevare mamu i nešto pojedu vani. Sara je rekla da bi ona ćevape. Branka je rekla da mora kući, premda je bila gladna. Nagovorili su je, izašli iz auta i krenuli čaršijom. Putem je Sarin tata zastao da zakopča Sarin otkopčani ovratnik od jakne i zabunda je šalom. Dodirivao joj je lice i kosu krupnim rukama. Sarine su oči zvrndale okolo i negodovale jer je je tata gnjavio da se utopli, a Brankine su pratile pokrete njegovih ruku. Sara se, znajući da to može iz zafrkancije, okretala oko svoje osi. Otac je je najprije malo pustio, a onda u vrtnji spretno zaustavio i nešto višim tonom zazvao imenom. Sara se nevoljko umirila. Zahvatio je rukama njezinu dugu kosu koja se uplela s kapuljačom i šalom. Omotao šal nekoliko puta oko njezina vrata, a potom joj stavio kapuljaču na glavu. Lice joj je bilo uprljano crnom flekom jer se igrala ugljenom. Izvadio je kariranu pamučnu maramicu iz džepa, jednom rukom joj nježno umirio bradu, a drugom polaganim pokretima s obraza čistio mrlju. Gradom su lebdjele pravilne pahulje. Sara je cupkala nogama o tlo i navaljivala da krenu. Jedna joj je pala na nos.

– Ma ti si moja zločesta pahuljica! – viknuo je Sarin tata.

– Haj’mo!

Mama je je dobrano izgrdila kada je došla kući. Znala je da je trebala odmah doći, ali stoički je podnijela prodiku. Pred spavanje je još dugo mislila o Sarinom tati i njegovim snažnim rukama. Bio je kraj mjeseca, još nekoliko dana do nove koverte. Ožednjela je. Nije bilo ni Cedevite ni mlijeka. Napila se vode. Sanjala je poštara kako hoda njihovom ulicom, a iz ruke mu ispada koverta, i ostaje u snijegu koji neumoljivo pada sve dok je posve ne prekrije.