Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Prošlo je nekoliko godina od Brankinog upoznavanja s ocem do dva ključna trenutka: onog u kojima je shvatila kakav je on čovjek i onog u kojem je sebi nevoljko priznala da ga unatoč svemu voli. Došla mu je slomljena i nesretna, pokošena kombinacijom očajanja zbog svega što je proživjela i gladi da ga pronađe. Večeri natopljene suzama, izgrižene savješću, radosne i sjetne. Mnogo, možda i previše testova za oboje. Predbacivanja, zamjeranja, ispravljanja, potiranja pod tepih, otkrivenja, kajanja. Sve dok se razvodnjena krv nije ponovno koliko toliko zgrušala. Noćima, kada grad podlegne mrakači, ubijala je svoje duhove, to je bio njezin obračun s njima. Zapitkivala je Avdu kome da vjeruje, majci ili ocu, da li da ih odriješi svih počinjenih grijeha, jer, samo je ona imala sveto pravo da ih otpusti, da li da ih, napunjena dvjema verzijama kao tovljena guska, razumije ili osudi. Lijegala je s bremenom tuđih zastranjenja, s nečim gotovo impresivno razornim, poput bombe-kocke. I prije tridesete, znala je da će ostati roba s greškom. Trebalo se okrenuti SEBI. Nositi sve to u sebi, ne zbog njih, zbog sebe. Da bi raslo. Da bi se napuhalo. Pustilo u zrak, kao balon. Otac je naslutio gorčinu. Imao ju je i sam, stari veteran. Pustio joj je da buntovno otpuše svoju, a onda sve pokušao prikazati normalnim. Vrijeme liječi sve i slična baljezganja. Dugogodišnja se praznina pokazala kamenom spoticanja. Branka to u sebi nikada neće prelomiti. Ako je naizgled i progutala sve što je bilo, ono se zauvijek nasukalo na površinu sjećanja. Stvari neće zamrijeti same od sebe. Gajila je prema njemu osobitu vrstu idolatrije, ali nikada strahopoštovanje. Autoritet je odavno bio nemoguća kategorija, a poštovati nekoga tko je jednom otišao i nikada više nije potražio svoje dijete, kosilo se s moralnim načelima koja je sama sebi propisala. Obožavala je dramatične i sentimentalne isječke koje je njihao u čaši zasićenog vina, snježne noći s kucanjem na vrata koja su mu bila zalupljena pred nosom, violine u nebesima, daljinu u pogledu… Prvo što joj je ikada poklonio bila je boca finog francuskog vina. Prokleti Ribeaupierre. Razbila joj se dok je čistila svoju podstanarsku straćaru. Isplakala je razbijeno staklo zbog toga. Isjekla rožnicu. Čekala je da joj pokloni još štogod, anticipirala njegove komadiće. Obasipao je je pričama o svom životu, sa stilom kozmopolite i mirisom sandalovine. Katkad bi joj se učinilo da u snu osjeća aromu Jakobovih kapica i kamenica koje je sam lovio i spravljao ili da je i sama prošla svim tim dijelovima svijeta, vidjela njegovim očima; glamuroznu arhitekturu bogatih krajeva, globalne manevre i lokalne makinacije, intrigantnu glazbu i ples svih bjelosvjetskih podražaja: festival iskustvenih čudesa. Prije nego li je osvijestila, bila je zavedena. Kada je osvijestila, mozgala je nad riječima zavedeno i razvedeno. O jednome nije morala mozgati. Nje u toj priči nije bilo. Bio je to njegov život, s njegovim suprugama, njegovim odabirom i poretkom, njegovim, tako privlačnim i egzotičnim štihom, toliko egzotičnim da je sve drugo, pa i ona sama, nosilo predznak banalnog. Branka je sve njegovo sisala kao topli mliječni prst sudbine. Do povraćanja.