Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Lutanja, brojna, iskričava i sjetna, ćudljiva i bez objašnjenja. Odiseje, bezumne, no uvijek itekako neophodne. Noću, kroz oniričke kuloare, danju, evocirajući nokturno. Uvijek sâm, uz poneki zvuk, kao elementarni osjet, tek potom sve ostale senzacije. Čujem često govore o otuđenosti modernog čovjeka. To je valjda to. A ako nije, svejedno je što je. Ponavlja se, ionako, ustrajno i kao da bi nešto trebalo značiti. Semiotika beznačajnog i obeznanjenog. U zraku u sobi uvijek nešto stanovito krcka, pomjera se, kola i vapi za tumačenjem. Napolju također, nerijetko stavljam čepiće u uši. Sumorna višeglasja. Ne kao ona Semejskih pojaca u dalekom i nepreglednom Zabajkalju. Nikad nisam čuo ljepše polifone religijske napjeve. Danas se u katoličkom svijetu obilježava bitna svetkovina. Sve je u tom znaku. Čak je i horoskop božićni. Za ovakve kao ja kažu da smo djeca iz mješovitog braka. Miješana marmelada. Majka je cijeli svoj život, povodom rođendana, Bajrama, Božića, pa čak i karmina pravila moj omiljeni kolač, jednostavnu pitu s nadjevom od miješane marmelade i još nekih plodova, pretpostavljam arašida (ali tu su moji nepci već upadali u slatko bezumlje). Čak je i u ratu miješana marmelada nadživjela sve zalihe hrane koje smo imali. Sve je to meni izmiješano. I baklave i svinjeće pečenke, i somuni i francuske salate, kurbani, ezani, jelke i polnoćke. I ne znam koji sam, ni čiji bih trebao biti. To ne želim nikada znati, niti imam potrebu za klasificiranjem. No čim uključim televizor, i ako se usudim pročitati neke novine, sve urla – dijeljenje. Kad ne može seoba, onda mora dioba naroda. Udijelio sam danas trudnoj prosjakinji dvije marke. Valjda je to neki zekat. Sadaka, šta li. Kad sam bio klinac, svakog Božića teglio sam borovo drvce baki i djedu u kuću da ga i oni okite, da i njima svijetli. Ne znam zašto sam tako uporno inzistirao na tome, toliko da nisam dopuštao ni raspravu o tome. Oni sami, penzionirani i u iščekivanju treće dobi, nisu držali do toga. Svakoga Badnjaka pojavio bih se na njihovim vratima s drvcem i kolačima koje bi mama ispekla. I uvijek isti scenarij. Baka bi se široko osmjehnula i zagrlila me, a djed bi progunđao kako je deblo pri dnu preširoko za onaj stalak koji sad k svemu treba još i iščupati odnekud iz špajze. Ja bih se onda velikodušno ponudio da stalak čupam s njim (isti se uvijek nalazio uredno spremljenim na prvoj polici špajze, tamo gdje ga ne treba uopće mukotrpno čupati), a onda bi djed uzeo sjekiru čiju je napola raspuknutu dršku oblijepio izolir trakom i vješto obario deblo koje bi potom saliveno skliznulo u stalak. Njihovi ukrasi za jelku su se s godinama polupali i izlizali, pa bi baka onda uzela orahe koje bismo bušili i vješali o grane. Naranče bi prerezala na tanke ploške i stavila ih sušiti na termo-peć, a kada bi se stvrdnule, kroz njih bi provlačila konac koji bi ovjesila oko ostalih grana. To je bio ritual bez kojeg nisam mogao. Volio sam ih mnogo i želio da i oni imaju Božić. Te godine kada mi je otac rekao da im nipošto ne smijem donositi nikakav bor jer ne zaslužuju ništa, prolio sam kantu suza. Tada nisam mogao ni pojmiti zašto mi otac brani da ih posjetim, niti zamisliti koliku nepravdu su ti stari, a moji, čangrizavi i konzervativni, a tako silno moji, bezumni i nepošteni, a nadasve moji baka i djed svojim riječima nanijeli mojoj majci. Tako sam prvi put osjetio da postoje razlike između muslimana i katolika. Večeras smo se okupili ovdje, nas troje i pas. Kada bi sada došao popisivač, mi bismo bili Bosanci i Hercegovci i jedan, ovdje u državi nam začet, bosansko-hercegovački pas. Kada bi nas popisivač upitao koja smo pasmina, mi bismo bili musliman, katolkinja, miješani i retriver. Jer to su pseća posla. A po vjeroispovijesti, grješnik sve do jednog; čak je i Sonja danas okrutno izgrizla moju cipelu. Branka i Ferid su donijeli jelku. Kad sam ih vidio na vratima, uhvatio sam se kako pizdim jer ne znam u što da je umetnemo da stoji. Poput kakvog čangrizavog dede, mog dede. A onda sam osjetio miris tog drveta koji me poveo na daleka lutanja, toliko daleka, skroz do Zabajkalja, kojim skita istinoljubiv zatvorenik. Kako bijedno zazvuči ovaj naš Balkan u usporedbi s ruskim dalekim istokom. A nešto se slično pocijepa unutra u grudima kad zapjevaju njihove žene i muškarci tu pjesmu lutanja. Nešto slavensko, mekano, tužno i dostojanstveno. I ja opet ne znam koji sam, koji bi bio, u kome, čemu se prepoznao. Navodno se Isus svake godine rađa tog određenog datuma. I zvone zvona. Ne znam je li se i u ratu rađao, ma zasigurno jest, ali sam ja bio zaokupljen drugim stvarima. Sijevalo je, hukalo, padale granate i zvončići koji nisu zvonili. Nije bilo jelke, sve smo naložili. Sonja je prekrižila šape i budno motri proceduru kićenja. Branka je nazvala Borisa u Švedsku. Rekao sam joj da ga puno pozdravi od njegova nekadašnjeg nastavnika klavira. Ferid se muči s vrhom. Najviša grana je pretanka, a donji dio modrog vrha sa srebrnim pahuljama preširok. Uzmuvao se, traži rješenje. Konačno ugura komad kartona u vrh zajedno s granom i instalira simetriju. Jelkom uglavnom dominiraju plavičasto-bijeli tonovi. Vidjet ćemo koje su lampice odabrali. Kakva će nas svjetlost obasjati večeras. Branka puni Sonjinu zdjelu obilnim Royal Canin objedom. Baka je znala reći: „Kad je bal, nek’ je maskenbal!” Sonja trči. Pustio sam pjesmu, onakvu kakva se pravila 1950., Bing Crosby i Carole Richards „Silver Bells”.

And on every street corner you hear silver bells… silver bells…

 U sobi je toplo. Sada nema krckanja i znakovi su se staložili u svom nestašnom gibanju. Osjećam da ovako mora biti, da je ovo ispravno. Na trenutak su mi na pamet pali neki ljudi, moja sestra, tamo u Zagrebu, slavi li Božić ili je tek izišla na piće… Brzo se smjenjuju misli. Važni smo mi. I Sonja je važna. Ona je pravi pravcati pas. Rukuje se sa mnom. Pruža mi svoju dlakavu šapu i gleda me. To je sasvim dovoljno za razumijevanje dvije različite pasmine. Vrijeme je da sa zida skinem Goyinog Psa. On je iz vremena kada sam se poistovjećivao, sažalijevao. Sonja je iz vremena pomirenih, i ovdje je, živa. Ferid je iz vremena snalažljivih, nepokolebljivih, upravo pali cigaretu na ploču od šporeta, jer ne može naći upaljač. Muzika je njujorška, lutanja daleka, po stepama i tajgama, Božić – jednostavan, ako hoćemo – naš. Branka pravi večeru. Radi to tako jednostavno, bez mnogo priče, s nekim osmijehom koji dolazi iz unutarnjeg zadovoljstva, iz nepatvorene i istinske želje da nam ugodi. Zovem je da uključimo lampice. Na čajna prodakšn kutiji kupljenoj na Ferhadiji piše gold. Palimo ih, i one su, naravno, green. Tako je to. Pomalo kao kad Forrest Gump citira svoju mamu: „Life is like a box of chocolate, you never know what you gonna get.” Run, Sonja, run! Ferid ti je na drugi kraj sobe bacio novu sočnu kost! Branka će otvoriti vino, ja ću natočiti. Kad odložim čašu na stol, staklom će poigravati bljeskovi kineskih lampica, u pravilnim intervalima, titrat će, pa malo duže svijetliti, pa u jednostavnim i složenim mjerama, pa u fade out… Branka će zaplakati. Nećemo je pitati zašto. Ferid će izmisliti da ide u stan po cigarete samo da nas ostavi nasamo, a ja ću je zagrliti, šutke. Kad se Ferid vrati, sve će opet biti u redu. Ona će prileći na kauč, a on i ja ćemo popiti još po čašu, a možda nešto i zapjevati. Vani neće padati snijeg. To su božićne varke. To nam neće smetati. Ionako kad u ovom gradu krene padati, ne zna stati. Moj će dobar drug popiti još jednu previše, reći da ga je uzelo, i otići na svoj kat, spavati, dugo, do sutradan kada ćemo se opet pozdraviti. Sve je napokon jednostavno. Sve se jednostavno mora. Odbijam vjerovati u prokletstvo sudbine. To je maloumno. Machiavelli u čuvenom Vladaru uspoređuje ljudsku sudbinu s nabujalom rijekom koja odnosi sve pred sobom, ali samo onda kada ljudi nisu pripremljeni. To će, tvrdi, sudba uraditi opet, ponovno će ih testirati, ovisi o njima hoće li naučiti i pružiti otpor, sagraditi brane. Možda i jest tako nekako. Moram ovladati, moram biti Vladar. Oko dva sata ujutro otključat ću sobu-tamnicu. Sjesti na stolicu. Podići prašnjavi poklopac. Promatrati crno-bijele zube. U džep spremiti obli kamen s klavijature koji ću ujutro pokloniti baš njoj. Uspraviti jednu (jedinu) ruku oko dvadesetak centimetara iznad tipaka, ostati u tom položaju upravo onoliko koliko osjećam da mi je potrebno pa progutati pljuvačku.

Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć
I ostaju u sjećanju što nikad neće proć’…