Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

2. POVIJEST SLAVONIJE U SVJETLU VATRE

Požari su, zapravo, metafore. Oni utjelovljuju jednu prikazivačku strategiju, „ognjena povijest“ zapravo je ono što znamo kao „događajnu povijest“. Nasuprot „ognjenoj povijesti“ stajala bi „vodena povijest“, kao povijest trajanja ili „nova povijest“. Dok se prva bavi pripovijedanjem (tj. sintagmatskom izgradnjom) povijesti, druga bi porekla vrijeme i, u okrilju nepokretne povijesti, stala pribirati primjere za svoje paradigme. Odabir strategije rješavao bi sve. „Vodena“ bi nas povijest možda povela tajnovitim putovima neke povijesti zdenaca. Pokazala bi da je povijest zdenaca Slavonije zapravo njena „tajna povijest“, njena istinska povijest. Iza šarenih slikarija, kad ih razgrnemo, otkrili bismo žuborenje iskonskih voda: povijest bi nam se objavila kao hidraulički mehanizam, kao njegov jednolični kružni štropot. Pridolazili bi najneočekivaniji razlozi u prilog „vodene“ povijesti. Evo jednog primjera. Naše je stoljeće učinilo veliku uslugu čovječanstvu prionuvši da sastavi cjelovit inventar svemira po načelu dvojčanih opreka: u tome se imovniku nađoše, sučeljeni upravo kao zemlja i nebo, voda i vatra, ništa manje nego provincija i metropola. Elaboraciju teze dugujemo nadasve francuskim knjigoznancima. Pariz se u njih sučeljuje s pokrajinom kao uransko načelo s ktonskim, kao mjesto akcije, ambicije i slave s mjestom spokoja, mirovanja i poezije. To je nacrt koji upravo poziva na nasljedovanje.

Nasuprot, odabir „ognjenoga“ registra kao da bi nas stavio u podjednako nepomirljivi univerzalizam vatre. Kao i Grk, ne bismo umjeli vidjeti svijet do kao oganj. Vatra, odjednom, prodire odasvud. U vlažnoj srednjovjekovnoj ravnici, na obalama nekoliko velikih rijeka i njihovih brojnih pritoka, ili u močvarama i močvarnim šumama čudnovatih imena, boraveći dobar dio godine u blatu, u glibu, očekujući neumitne periodične poplave i strahujući od njihova pretjerana divljanja, od arhetipskog potopa, u takvu okružju i za taj svijet vatra je morala zadobiti odgovarajući značaj. Istodobno, vatra je neprestana tjeskoba toga „drvenog svijeta“, kako je Jacques Le Goff za jednu priliku sažeo srednjovjekovlje. Drvo: ta građa civilizacije koju vatra neprekidno vreba, dok je naposljetku i ne proguta, bilo da napokon prevari budnost čovjeka koji bdije nad granicom povučenom između drveta i ognja, bilo da čovjek sam preda iskorišteno, trulo, drvo pripitomljenom ognju. Vatra je strašno oružje, pouzdano brzo sredstvo u opsadama, pored polaganog, izglađivanja; izvanredan način posredne borbe, spaljivanjem sela ili usjeva; zastrašujuće postavljena nasuprot hrani, koja je pred njom bespomoćna; sastavni dio najgorih mučenja koja je izumila duga tradicija pravosudne torture… Sve to, ali u isto vrijeme ona je povezana i sa svim ugodnostima civilizacije, njihov bitan uvjet. I tako, pravi, poželjni odnos prema vatri postiže se na stanovitoj udaljenosti od nje, ni prevelikoj ni premaloj. Od te tri koncentrične kružnice oko njena plamena, prva znači grozan, nepodnošljiv doticaj (doslovna identifikacija), treća samo malo manje strašnu lišenost: jedino držeći se u granicama druge, središnje, uz porabu dosjetljivih pomagala, mogu se iz vatre izvući željene dobrobiti.

Ono što nastambu čini ljudskim domom jest spremište za vatru: ognjište, otvoreno ili zatvoreno. To mjesto gdje se vatra čuva stvarni je stožer čitave kuće, os oko koje se vrte svi stanari, osobito najmlađi i najstariji, koje srednji naraštaj muževno pušta naprijed. Vatra grije i pripravlja hranu, njeni plamsaji zanose u neku iskonsku nesvjesticu, njenim se pucketanjem oglašavaju neka bića poganske predaje s kojima i kršćanin uspijeva sačuvati prisnost. Nadohvatna, vatra je u isti mah silno tajnovita.

Nastamba bez mogućnosti zagrijavanja samo je privremeno boravište, u njoj se ne može prezimiti, ona boluje od bitne praznine. I nasuprot, usred najbjednije kolibe od blata i šiblja, u kakvoj jazbini u tlu, pod korama stabala, ili čak nasred otvorene ravnice, kamo srednjovjekovnog čovjeka bacaju vojne obveze ili, obrnuto, nedaće od tuđega mača, kao i prirodne nevolje, u posvemašnjoj nestašici, čovjek koji može zapaliti svoju vatru kao da pronalazi sredstvo drevne kohezije, kao da okuplja raspršenu zajednicu koja će čak naći da vatra, dim i miris zagrijanoga drveta, zbog svojih snažnih asocijacija, posjeduju neko suznačenje jestivoga.

*  *  *

Ali Slavonija nije samo šuma. Ona je, s brižnom učestalošću koja nam otkriva na djelu jednu časnu „neumjerenost“, također i vinograd. Ovaj valjani redak znamenitoga slavonskog šumara povezuje to dvoje: „Koncem rujna kad žir počne dozrijevati, koji život tada u šumi, rekao bi da si u vinogradu.“ Treba li proslijediti? Što je vino do protejski oganj, čarolija vatre, mirisavi plamenovi? Neobična i dragocjena tekućina, koja se pokazuje skrovištem vatre.

Carstvo te metafore je golemo. Ono obuhvaća strpljivu umjetnost bačvara, sjenku velikaških podrumova, tih podzemnih utroba dvorova, plemenite sprave poput tijeskova, lijepe riječi poput vinogorje, časne tikve zvane cmrkovi što u vrtovima strpljivo zore viseći sa stabala; napokon, i pogibli trgovine vinom, poput one koju nam je ispripovjedio Bösendorfer:

„On (tj. osječki harambaša Stetić, nap. S. A.) zaustavi s desetero hajduka 20. kolovoza 1745. na Dravi dvije donjogradske lađe krcate vinom, prisiliv brodare da pristanu uz ugarsku obalu. Čuvši da na lađi imade vina, stanu piti i ispiju do jutra 3 vedra. Po brodarima, kojima nisu nanijeli nikakove štete, poruče gradskome sucu i prisežnicima, neka se građani ne boje, jer oni čekaju na pomilovanje, zato neka im ne progone žene…“

O ognjenom načelu i bíti ratova i strasti ne treba trošiti riječi. Čak i religija, mati mučeništava, nerijetko prelazi u vatreno komešanje, u kojemu znaju slijepo zamahnuti one pravovjerne katoličke „sablje“ što su vrebale na reformatora Starina, kadgod bi – čitamo opet u Bösendorfera – „kroz vrata pružio na motki pribitu bundevu, koju bi zasjednici, držeći je za ćelavu glavu Starinovu, izsjekli sabljama“. Ukratko, reklo bi se, sve što se dade zapisati, oganj je. Sve što je povijest, nije voda.

EXPL.