Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

4. FEUDALNO DRUŠTVO

U podnožju svega, kao pouzdan temelj svijeta, jest obrađena zemlja. Od njena uroda živi čitavo društvo. Ali tok te rijeke prihoda što se polazeći sa zemlje uspinje društvenom piramidom nije osobito bujan: onih koji su pošteđeni doticaja s težačkim oruđem ne može biti mnogo. Ili, ako hoćete, uvijek ih je previše. Na vrhuncu piramide, taj se tijek dade skrenuti bez većih lomova, začuđujuće lako. Jednu takvu promjenu smjera traži bizantski car zauzimljući se za svog posinka Belu-Aleksija. Srednjovjekovni vladar nastoji da u svojoj dinastičkoj kući objedini što više spomenutih „tijekova“, da ih što više obuhvati i poveže, kao što seljak obuhvaća i veže snop. On uopće ne inzistira na nekom imaginarnom jedinstvu. Naprotiv, uživa u dugačkim perjanicama svojih naslova. (Tog se užitka vladari neće više nikada odreći, ni onda kad to izgubi prvotno značenje.) On proglašava: „Stjepan milošću Božjom kralj Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Srbije, Galicije, Vladimirije, Kumanije i Bugarske…“ Jedina komponenta jedinstva koja ga zanima jest njegova kruna. Osvajanje poprima nominalan karakter.

Pitanje ne pripada li bratu Stjepana IV. dio očinske baštine čini nam se danas nesuvislo ili neumjesno: zato što je ta očinska baština ovom zgodom kraljevska baština, i jer bi njena razdioba značila zadiranje u integritet države. Očit anakronizam. U srednjem vijeku, država s pridruženim atributima poput integriteta, država kao apstraktno biće – ne postoji. Vladar doslovce posjeduje svoju zemlju. Kralj posjeduje kraljevstvo kao što njegovi vazali posjeduju lena koja ga sastavljaju. Život kraljevstva preslikava život vlastelinstva. Hijerarhijski najniže model je hijerarhijski najvišemu. Organizacija villa – organizaciji kraljevstva, ne obrnuto. Sve društvene tvorbe, uključujući i one „najsofisticiranije“, poput učilišta ili skloništa duhovnosti, metafore su onoga što je prvotno i elementarno: čovjekovih primitivnih manuelnih radnji koje pokorno slijede velike nebeske i zemaljske cikluse. Nije li, primjerice, riječ vassus, a otud i vassalus, nastala latinizacijom keltskoga gwas, što znači momak, poslužnik? Vassi dominici ili pairs koji okružuju kralja – njegovi su „momci“, a kralj sam – budući samo primus inter pares (francusko les pairs poteklo je upravo od latinskoga pares u tome specifičnom značenju) – tek jedan od njih. Otud danas, možda, osobita barbarska aroma tog potonula svijeta, odakle god zavirili u nj. I s druge strane, ta „moda srednjeg vijeka“, izrazi simpatija modernih istraživača za jedan možda ljudskiji svijet u kojem institucionalizacija još nije progutala konkretan individualni čin; u kojemu se bit društvenog odnosa, lišenog posredništava i mehaničkih proteza, može odrediti formulom poput one Blochove „biti čovjek drugog čovjeka“; svijet koji je mreža zemljoposjedništva i čovjekoposjedništva, katedrala subordinacije. Što znamo danas o posjedovanju? Dohvaćamo li još uopće smisao tog čudnovatog strpljivog čina, samosvjesnog čina posjedovanja? Baviti se feudalnim društvom, društvom temeljenim na posjedovanju, pomalo znači upustiti se u miroljubivu pustolovinu antropološke arheologije.

Tu se posjedovanje javlja u toliko inačica, u toliko fenomena. Uz lenski, postoji i alodijalni zemljoposjed. To je pasivniji modus posjedovanja, forma u povlačenju, naslijeđena podjednako iz antičkog i „barbarskog“ rodovskog društva. Posjedovanje avitičke baštine: ne zanemarivo, ali ni konstitutivno. Alodijalni zemljoposjed ne konstituira Društvo. Poredak je djelo feuduma: poklona, donacije, beneficija, koji zauzvrat traži vjernu službu, i tako generira novog čovjeka, vazala, tog istinskog protagonista Društva.

Kao pol čiju bismo bit mogli označiti natuknicom intervencija (jer feudalni senior svojom donacijom intervenira u postojeće stanje stvari), lenski zemljoposjed stoji nasuprot posjedovanju avitičke baštine kao polu kontinuiteta. Dva pola tvore neku vrstu plodne proturječnosti. Nisu rijetki primjeri gdje se te oprečne institucije otvoreno sukobljavaju. J. Bösendorfer, u Agrarnim odnosima u Slavoniji (1950.), prepričava slučaj iz Srijema, s prijelaza 13. u 14. stoljeće. Sa severinskim banom Urkundom izumire 1280. njegova loza iz roda Tomaj. Njegov posjed ima zakonski, u skladu s pismenim ugovorom i oporukom, pripasti novom banu Dioniziju de Losoncz. Ali posjed će tako napustiti pleme. Tome se isprječuju Urkundovi susjedi, „odreda starinci u Srijemu“. Zaposjedaju i razdjeljuju zemlju svog plemenskog srodnika. „Srodstvo i susjedstvo identični su pojmovi“, komentira Bösendorfer: propinqui, cognati, proximi – i u latinskome sve sami dvosmisleni pojmovi. To je rodovska logika. Dionizije i sin mu Stjepan pokreću parnicu: legalna je pravda doista na njihovoj strani. Pa ipak, kao konačni će pobjednici izići tvrdoglavi susjedi, vraćajući zemlju – doduše opet nakratko – u okrilje roda.

Na koncu, spomenimo još jedan zanimljiv slučaj dvojčane harmonije koja kao da održava poredak. To je odnos dviju naizgled oprečnih tenzija u agrarnome gospodarstvu: „oprečnih ili radije komplementarnih“. Na jednoj strani akumulacija (koja pomalo priziva devetnaestostoljetnu „monopolizaciju“: velikaši koji u XV. st. dijele Slavoniju daju se nabrojati na prste dvije ruke); na drugoj usitnjavanje, ono što je Le Goff nazvao „atomizacijom“. Reklo bi se da je bogati posjednik prisiljen da sustav iskorištavanja svoje zemlje razdrobi, horizontalno i vertikalno, eda bi je mogao nadzirati. Što više zemlje posjeduje, s toliko je više subordiniranih suposjednika dijeli.