Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

1. PROLEGOMENA ZA SLAVONIJU

Ako postoje prolegomena za Slavoniju, moralo bi postojati i nešto što se zove Slavonija. Pomalo je pitanje esejističkih belles manières, na početku knjige, dovesti u pitanje njen predmet. Doista, što je Slavonija?

Počnimo od zemljopisa. Reklo bi se da, s tri strane svijeta, granice nisu sporne. S juga, s istoka i sa sjevera, Slavoniju postojano omeđuju tri značajne rijeke. „Međurječje“ (ili interamnij) odavno je ustaljen pojam u slavonskim istraživanjima. Slavonija kao mala mesopotamía, uz napomenu da njen Eufrat i Tigris (Sava i Drava) ne utječu u more, nego u treću rijeku, Dunav.

Ostaju nevolje sa zapadnom granicom. Zemljopisno, to bi moglo biti već Slavonsko gorje, to neobično kolo gora uglavljeno u međurječje. Nema sumnje da ono unosi diskontinuitet u jedinstveni identitet međurječja. To gorje, i osobito kotlinu koju ono zatvara, nastava svijet dobrano različit od onoga u pravoj ravnici. S onu pak, zapadnu, stranu gorja, već smo pomalo u nekoj drugoj cjelini, u nekoj brežuljkastoj ravnici koja već misli svojom glavom i koju slabije razumijevamo. Bit će u povijesti trenutaka kad će se to učiniti dostatnim da razgraniči države i narode. Kad je Konstantin Porfirogenet u svom Upravljanju carstvom spomenuo gorje koje dijeli Hrvate i Mađare, zacijelo nije zlurado slutio da time pokreće tananu vjekovnu muku istraživača nacionalnih povjesnica. Neki moderni povjesničari, mađarski kao i hrvatski, u tom tajanstvenom Konstantinovu gorju složno prepoznaju ono Slavonsko ili „međurječno“. Po njihovu mnijenju, mađarska plemena, budući stočarska, svojedobno su se zadovoljila ispašom donjoslavonskih županija. Kasnije će se ipak pokazati da to gorje ne dostaje da razgraniči države, nego upravo pokrajine. Zemljopis je zapadnu granicu Slavonije naznačio isuviše kolebljivo: morat će je stoga povući, ili povlačiti, povijest.

Dopustit ću si na koncu da navedem jedan dragocjeno sažet ulomak iz „Geografskog uvoda“ Bösendorferovih Crtica iz slavonske povijesti:

„Na prostoru od kojih tisuću i osam stotina km² izmjenjuje se humlje sa plosnom ravni. I neznatni kaki uspon tla pričinja nam se u toj nedoglednoj ravni kao znatnija uzvisina. Nema tu većih i izrazitijih kontura, koje bi omeđašile tu depresiju. Jedino sa zapadne strane mogle bi se te konture odrediti, jer se s ove strane prama depresiji spuštaju pristranci požeških gora u dva traka: sjeverni trak polazi od Krndije (431 m) na istok i prelazi kod Đakova skoro nevidom u ravnicu; južni trak polazi od Dilj-gore (459 m) u dugom valu, pa se kod Dragotina i Topolja strmo ruši u ravnicu. Oba ova traka rastavlja korito potoka Breznica. U toj dolini ima i nekoliko sumpornih vrela. Južnu konturu slavonske depresije čini zavojita Sava sa svojim mrtvim rukavima i barama, a sjevernu ušće Drave ili bolje rijeka Vuka sa svojim močvarama.“

Nadalje, povijesno. To je zapravo put kojim se probijala svijest o nacionalnom trijalizmu, o Trojednici. Starija je od nje očevidnost nacionalnoga dualizma. To je onaj „geografski dualizam“ o kojemu govore naši medijevisti. Nada Klaić otprilike ovako definira taj temeljni napor hrvatskih „narodnih vladara“: „nadvladati geografski dualizam, tj. planinski lanac Dinarida = pripojiti Slavoniju Hrvatskoj“.

Bila je to ona velika stara Slavonija, koju je J. Bösendorfer ovako omeđio: „Sredovječna Slavonija išla je na jug preko Save i Kupe sve do razvodnih gora, a odavle na istok sve do utoka Save u Dunav; sa sjevera dijelila ju Drava i Dunav od Ugarske, dok je na zapadu imala uglavnom današnje granice Hrvatske.“

Dakako da je srednjovjekovna Slavonija još nerijetko i generički nazivak. U papinskim dokumentima, u zemlje (partes) Slavonije ubrajaju se ne samo Hrvatska, Dalmacija i Istra, nego i Bosna, Srbija i Raša.

Što se zapadne granice tiče, možda je definitivno povučena za turske okupacije: tijekom XVI. i XVII. stoljeća. Tada je „jednosmjerno propusna“ hrvatsko-turska granica presjekla međurječje, idući od Siska na Savi preko Čazme i Rače do Drave poviše Virovitice. Velika srednjovjekovna Slavonija svela se tako na svoj ugrabljeni dio, na svoje istočno krilo. Slavonija kojoj će obrise dati Osmanlije nešto je štoviše uža i od prostora što ga medijevisti imaju na umu kad govore o Donjoj Slavoniji: ona više ne obuhvaća čitavu Križevačku županiju. Turska su stoljeća uopće „rodno mjesto“ Slavonije. To je nesumnjivo koliko i paradoksalno. Fizionomiju Slavoniji kakvu poznajemo dali su barok i, konačno, devetnaesto stoljeće; ali temeljne kvalitativne promjene odigrale su se pod Osmanlijama. Etničke, jezične (kajkavsku ekavicu, čini se, potisnula je tada štokavska ikavica prošarana turcizmima), da ne govorimo o socio-kulturnim promjenama kakve na svoj način popisuje, primjerice, Relkovićev Satir.

Napokon, filološki. Slavonija, odnosno Sclavonia, samo je latinska „petrifikacija“ onoga iskonskog Slověne. Bliži su mu stari autoetnonimi koji se rabe još u XIX. stoljeću: Slovinje i Slovinci. Od generičkog etnonima do toponima za pokrajinu: tako i jezik svjedoči o sažimanju koje je čudnovata sudbina Slavonije.

*  *  *

„Prolegomena“ ima uputiti na stanovitu preliminarnost knjige. Sa svoja tri poglavlja[*], ona ostaje u pred-povijesti. Prava povijest Slavonije ima otpočeti ondje gdje se ova zaustavlja. Drugim riječima, do stanovite točke tu bi povijest mogao svatko dovesti; nakon te prijelomne točke, od pisca će se tražiti sudbinski uvjet, dosluh s predmetom knjige, participacija u predmetu: slavonstvo. Samo će Slavonac znati napisati tu drugu knjigu. Ovu je mogao svatko sastaviti.

„Prolegomena“ su učen izraz čiju naprasnost, nadam se, donekle umanjuje pokroviteljstvo tradicije. Poznata su, tako, Kollerova „Prolegomena“ za Povijest pečujske biskupije (Historia episcopatus Quinqueecclesiarum I, II; Požun, 1782.- 1812.), koju slavonski istraživači često navode. I uopće, učene grčke riječi (kao posuđenice u latinskome) nisu nikakva rijetkost u „hrvatsko-ugarskoj“ historiografiji, osobito od renesanse naovamo. Tako na primjer epitome ili izvod ili sažetak: usp. Epitome oca Samuela Timona ili pak Epitome rerum Hungaricarum Ivana Sambuka. Zatim, kronikon ili, u množini, kronika: vidi Chronicon Hungarorum Ivana Thuroczyja, XV. st. Ili horografija, napose povijesna horografija, što će reći „zemljopis“, i to u točnijem smislu nego poznija „geografija“: usp. Chorographia historica Josipa Firmana, XVII. st.

Knjiga o Slavoniji par excellence, u povijesnoj domeni, ostaju po mome sudu Crtice iz slavonske povijesti (1910.) Josipa Bösendorfera. Kruna na njenu slavonstvu jest ona kronična boljka slavonskih učenjaka: manjak smisla za vanjštinu i mjeru, hegelijanska neosviještenost. Crtice su tako, da posudimo humanistički izraz, hylè, što će reći šuma, kao i gradivo. Jedna je od nakana ove knjige okušati se u kroćenju ili pitomljenju Bösendorferova djela, pa i još nekih slavonskih „šuma“. Na trenutak sam se ponadao da će nepozvanost i neukost, koje teško da mi je pošlo za rukom zabašuriti, biti oprostivije smjestim li ih (onako kako je sâm Bösendorfer priznao prethodničke zasluge, u disciplini znanoj kao „povijesni zemljopis“, nezaobilaznome Mađaru D. Csánkiju) u sjenku tako ozbiljna i poštovanja vrijedna djela.

Napokon, iako bi možda trebalo čitaocu prepustiti da to otkrije ili nasluti, kroz tri je poglavlja[**] postojeće knjige provučena crvena nit koja bi ih trebala objediniti, sažeti, kao uzajamne metafore. Buduća će knjiga možda preuzeti tu nit i tako s prvom uspostaviti skladnu cjelinu. Složit će se tada u deblji svezak, kojemu ćemo moći nadjenuti razigran naslov: Povijest Slavonije u sedam požara. To je, eto, prvotna zamisao što nas je privoljela na listanje debelih i prašnjavih knjiga, što nas je povela kao misao-vodilja, kao misao-ključ i misao-preslica s pomoću koje ćemo ispredati dugačku nit iz zamršenoga kaosa što ga te strašne knjige postuliraju. Slučaj je najprije združio dva-tri ognjena događaja, dva-tri požara koji, između nebrojenih požara povijesti, zaslužiše milost metafore: tako u požaru Sirmiuma 583. godine dogorijeva antički svijet, u ognju Sulejmanova osječkog mosta sažiže se 1664. njegovo Carstvo, a u požaru bršadinskoga „Drvenog Beča“ rastače se Crno-žuta monarhija, posljednja drevna carevina čiji korijeni sežu u zagušljivu utrobu srednjega vijeka… Slučaj ili napadna očevidnost združili su, kažem, te prve požare. Tada sam pomislio da bi ih još nekoliko trebalo potražiti, kako bi se broj zaokružio. Fiant septem: neka ih bude sedam.

BILJEŠKE

[*] Ovome elektroničkom izdanju pridodano je i četvrto poglavlje Slavonija pod Osmanlijama koje opsegom gotovo nadrasta prva tri izvorna poglavlja. Poglavlje Slavonija pod Osmanlijama prvotno je objavljeno u časopisu Forum br. 31/7-9 (1992), str. 146-190. (op. ur. T. D.)

[**] Isto.