Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

9. ANTEMURALE CHRISTIANITATIS

Sredinu XV. stoljeća označio je jednom Bösendorfer kao „doba triju Ivana (Carvajal, Kapistran, Hunyadi)“. Kao što ćemo još do kraja vidjeti, izbor bi mogao biti i drukčiji ili popis širi. Ali nema sumnje da duh „Svetoga Rata“ iz sredine XV. stoljeća utjelovljuju ta dvojica, ratnik i redovnik, Hunyadi i Kapistran. Kao da ih vidimo kako jašu jedan pored drugoga, na čelu nebrojene vojske. Zanimljivo je, međutim, da se Kapistran relativno kasno pridružio Hunyadiju, upravo posljednje godine (1456.), kad o Petrovu stiže na čelu pokrenutih kršćanskih masa nadomak Beograda. Uostalom, svoje časne misije prihvatio se taj plameni redovnik tek 1454. (kao sedamdesetogodišnjak!), po nalogu pape Nikole V., u onom trenutku osupnutosti koji je preplavio Europu poslije konačnog pada Carigrada. Pad Carigrada na Duhove (29. svibnja) 1453. protumačio je naš stari znanac biskup Szörenyi grčkom krivicom za shizmu, aludirajući na kobno „filioque“: „Tako je kažnjena grčka zabluda protiv Duha Svetoga na sam dan Njegova svetkovanja.“ Podudarnost, doista, čiju je znakovitost teško osporiti.

Iza erdeljskoga vojvode i ugarsko-hrvatskoga „gubernatora“ Ivana Hunyadija tada je već petnaestogodišnje curriculum vojskovođe, puno teških i prostranih ratova. (Sretna je i šaljiva okolnost da latinsko curriculum prvotno označava i trkaća ili bojna kola.) U više navrata, iz kršćanskih ofenziva (1443.-1444.), s Kosova polja (1448.), iz smederevske tamnice despota Đurđa Brankovića, jedva izvlači živu glavu. Poslije trogodišnjeg primirja s Mehmedom Osvajačem, borbe se iznova zameću, da bi se 1456. usredotočile na Beograd. U tom odlučnom trenutku, dok 150.000 Mehmedovih boraca grne prema sutoku Save i Dunava, prekaljenom ugarskom vojskovođi pridolaze svježe „križarske“ snage, koje je brat Kapistran pokrenuo svojom plamenom riječju. Silovita pobjeda nad Fatihom na vodi i na kopnu, u srpnju 1456., zaista je dostojna kruna na koncu ratnikova životnoga puta. Kao u pokušaju da mu zadaju posljednju, samrtničku pakost, Turci koje je potukao zarazili su ga kugom.

Kuga je zajednička kob beogradskih branitelja. Dopala je, tako, i pretposljednju mušku glavu roda Korođi, bana i župana Ivana. Oboljeli, Ivan Hunyadi i Ivan od Capistrana povlače se kako bi preminuli u postelji, jedan u Zemunu, a drugi u Iloku. Beogradska im pobjeda bila kao popudbina. Pa ipak, ta je valjana pobjeda bila samo odgoda neotklonjivoga.

Nakon neizostavnih dinastičkih zapletaja, krunu je naslijedio mlađi Ivanov sin Matija Hunyadi, poznatiji kao Matijaš Korvin (prema gavranu, corvus, obiteljskom heraldičkom simbolu). Okrunjen kao petnaestogodišnjak, on će brzo stasati u neobična vladara, snažnu i bogatu osobnost, izrazito humanističku, makijavelijansku figuru. Strogi monarh koji bez oklijevanja onemogućuje svaku konkurenciju, ali koji znade ocijeniti gdje prestaje neprijateljstvo i poštovati dostojanstvo poražena protivnika (kao u slučaju nadbiskupa Ivana Viteza i ostalih urotnika iz 1471.), kao što i razborito popušta odveć jakim nezadovoljnicima (poput Nikole Iločkoga, zagovornika njemačkog pretendenta na ugarsku krunu, Fridrika III.). Istodobno omiljen u narodu (hrvatski će puk zadugo ponavljati optužujuću pjesmicu „pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice nî“) i među najbiranijim intelektualcima, kojih ga svita posvuda prati, laskajući bez grizodušja tako učenu i duhovitu vladaru:

„U dosjetkama kralja Matije ne manjka ni rječitosti ni draži, a izražaj lica, glas i kretnje uvijek su u njega primjereni predmetu razgovora“, reći će s nedostižnom notom „uomouniversalizma“ Galeotto Marcije iz Narnija.

Ili, pak, na usta Antuna Bonfinija:

„Posvuda je ljude u svome umijeću najvrsnije tražio i dovodio. Zavoli zvjezdoznance, liječnike, matematičare i pravnike, ne odbi štoviše niti vrača ni čarobnjaka: ni jedne vještine ne prezre nikada.“ (Rerum Hungaricarum decades)

Vlada relativno dugo, u to pogibeljno vrijeme, od 1458. do smrti 1490. Ukratko, najpoželjniji vladar, u skladu s odredbom koju daju srednjovjekovne pseudoetimologije: „Rex a regendo et recte agendo“ (što će reći, neprevodivo, „kralj je tko vlada i dobro čini“). U tom velikodušnom dodatku o dobroj ili ispravnoj činidbi lukavo se ispostavlja nešto poput diskretna zahtjeva, uvjeta potrebnog da se opravda naslov.

U šarenoj družbi koja okružuje kralja Matijaša ističe se jedna glava. To je pečujski biskup neobična neoklasičnog imena, Janus Pannonius. (V. Appendix, 1)