Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

MARGINALIJE

1. Evo jednog poučnog slučaja. Fra Ilija Okrugić bijaše devetnaestostoljetni slavonski pjesnik „narodnog nadahnuća“ (kako se to veli), koji je u desetercu opjevao slavna djela i smrt svoga subrata iz XV. stoljeća, Ivana Kapistrana. U bilješkama uz spjev priopćio je tekstove latinskih natpisa što se nalaze u ćeliji svečeva bolovanja i preminuća. Iz tog kratkog životopisa, uklesanog 10. studenoga 1456. godine, evo za ovu priliku značajnog ulomka:

„…postea in haereses omnes Generalis inquisitor, quem Jesuati innocentiae suae habuere vindicem, Fraticelli, Adamitae, Hussitae, Thaboritae et Hebraei errorum suorum ultorem…“ (što će, kad se pohrvati, reći: …kasnije generalni inkvizitor za svekolika krivovjerja, u kojem „isusovci“ nađoše branitelja svoje nedužnosti, a fratičeli, adamiti, husiti, taboriti i Hebreji suca svojih zabluda…)

Sada dolazi glavno. Fra Ilija laća se da nam u par redaka razloži tko su to bili rečeni fratičeli.

„Fraticelli“, veli on, „bili su njeka nevjernička sljedba, odmetnuvša se od Crkve i države, izabravša si svoga Papu i Cara, osilivša se zavađanjem bezkućnikah, propalicah i siromašakah pak i ženskinjah, žarila je, palila i plienila kud god je stigla, a u svojih tobož vjerskih sastancih noću ugasiv svietje najgnjusnija djela činila, koja navesti stid brani.“

I što da sad na te teške optužbe kažu nesretni fratičeli? Slaba korist od povijesne istine, koja veli da su se u svom XIV. i XV. stoljeću, po uzoru na nizozemske laičke pokrete lolarda i begarda, najradije bavili samozatajnim dobrotvorjem i tjelesnim trapljenjem. Nećemo okolišati: s povijesnim fratičelima ono fra Ilijino „zavađanje ženskinjah“ pa „ugasiv svietje, najgnjusnija djela“ itd. ima upravo toliko veze koliko i sa samim fra Ilijom. Uostalom, fra Ilijin mlađi zemljak, Mitrovčanin Iso Velikanović, pri koncu svoje pripovijetke Zašto svijet nije propao (1910.), na onih pola stranice što donose svojevrstan kratki pregled srijemske književnosti, zapisao je ovu odredbu:

„Stari Ilija Okrugić, bundžija u mantiji, pjesnik kojemu se najbolja djela ne mogu i ne smiju štampati.“

2. Zanimljivo je da će u naše doba upravo na temelju navedenog ulomka iz Starinova pisma egerski profesor Istvan Lökös dokazivati kako je Starin, kao i njegov dopisnik, jamačno poznavao hrvatski jezik: „Odmah pada u oči da je Sztárai slavensku poslovicu citirao bez jezičnog objašnjenja i bez prijevoda teksta. Razlog je očito što je jezik poslovice isto onako razumljiv Tuklaiju kao i Sztáraiju“ (v. Lökösev ogled pod naslovom Hrvatsko-mađarske književne veze u vrtlozima stoljeća, u Forumu br. 3-4/1991.), Lökös je ondje sažeo i Starinov životopis, naglašavajući za razliku od Bösendorfera književnu dimenziju, ali u ostalome podudarno s piscem Crtica. Evo tog odsječka:

„Rođen je negdje na prijelomu stoljeća i umro je poslije 1578. Njegov je život pravi avanturistički roman. Bio je franjevac, iz mohačke se bitke spasio, duže vrijeme služio je na dvoru mađarskoga velikaša Petera Perényija u Sárospataku. Poslije, napustivši Perényijev dvor, preselio se u Tolnu (Prekodunavlje) i postao reformatorom, služeći u različitim dijelovima Ugarske. ‘Tri puta je osuđivan na smrt, ali se sva tri puta spasio’ (Ban-Barta-Cine: Povijest mađarske književnosti). Kao propovjednik, organizirao je skoro stotinu protestantskih zborova u okolici Valpova i Vukovara. Kao pjesnik ubraja se među najjače mađarske pjesničke talente XV. stoljeća…“

I Bösendorfer je u vezi sa Starinom spomenuo „valpovačkog gospodara Petra Perenja“: Petrov je predak, naime, oko 1470. zadobio Valpovo iz ruku udovice slavonskog velikaša Matije Morovića. Tom posjedniku iz šomođske županije pripadalo je i Starinovo rodno selo Sztára, nastanjeno Slovacima. Petra Perényija već smo susreli, zahvaljujući knjizi biskupa Szörenyija, u priči o Kapistranovim relikvijama: kao heretika, kao oca zlosretnog Franje Perényija „koji je prvi u Ugarskoj prihvatio luteransku sektu te bio zlo jaje zloga gavrana“, i koji je svoje svetogrdno nedjelo platio višestrukim uzastopnim prokletstvom. Kako je poznato, učeni Starin, školovan na padovanskom sveučilištu, radio je na dvoru Perényijevih kao odgajatelj (paedagogicus) mladog Ferencza, što je kasnije opisao u djelu pod naslovom Historia eliberationis magnifici domini Francisci Perenii (1543.). U tom najstarijem sačuvanom Starinovu tekstu govori se nadasve o stradanjima ugarskih kršćana (Christi fideles sub dura servitute Turcarum gementes) i o njihovoj evanđeoskoj utjesi posredstvom nasušnih prijevoda na pučki jezik: lingua vernacula.

Finis

Pro bono malum