Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

2. FLASHBACK

U kasnu jesen 1537., Katzianerove su se jedinice, prispjevši u Ivankovo (lijepi grad s dvije crkve zvan još i Sveti Juraj), napokon dočepale hrane kojom fatalno oskudijevaju od sama polaska iz Gornje Podravine. Internacionalne kršćanske jedinice, sastavljene od hrvatskih konjanika i pješaka Tirolaca, Čeha, Lombardeza, Austrijanaca i Slovenaca, iscrpljene i nedisciplinirane, prepuštaju se u dvorištima i podrumima Ivankova pitoresknim žderačinama, pijankama i nasilju. Usred veselja, napadnu ih Turci, koji su se dotad plašljivo pritajili u gradskoj tvrđavi. Istodobno, sa sjevera nagrnu turske jedinice prispjele iz Osijeka. Ivankovo je već u plamenu. Kršćani ga u pometnji napuštaju, odbijajući napadače. Ali njihova je sudbina zapečaćena.

Te osječke turske snage, koje su prethodno već odoljele Katzianerovoj opsadi Osijeka, stigle su u Ivankovo odlučnim pokretom preko Vuke i preko jedne močvare čudnovata imena, Palače, i još jedne: Kolođvarske bare. Bile su to one tipične stare močvare slavonske depresije koje nam je J. Bösendorfer lijepo protumačio u svom Geografskom uvodu kao posljedice tih riječnih tokova čiji „slabi slaz ne može jače da udubi svoje korito, te se vodene žile često ispremiješaju ili im se tijek često lomi; i tako se stvaraju isušena potočna korita, mrtve vode, bare i močvare…“ Na rubu Kolođvarske bare ležalo je srednjovjekovno selo Korođ. Nekoliko godina ranije, Turci su ga opustošili i spalili njegovu drvenu crkvu. Selo se ipak održalo. Nastavali ga mađarski kalvini. Ono je davni posjed izumrla roda imenom Korođi ili de Korogh, znamenita u XIV. i XV. stoljeću. Ostaci im počivahu (bez trajnijeg spokoja) u obiteljskoj grobnici u crkvi franjevačkoga samostana u nedalekom selu imenom Berak. Sami su Korođi utemeljili taj samostan, oko 1415., sagradivši crkvu, stanove i gospodarske zgrade s vrtom. I samostan postrada od Turaka, u dva navrata: 1526., kad ga redovnici obnavljaju, i 1531.: ovaj put franjevci zauvijek napuštaju samostan, koji iščezava u plamenu. Zgarište mu je predaja upamtila pod imenom Svetinja. Eto pravog obilja požara. Možemo birati između Korođa i Berka. Priđimo jednom, sjednimo, ogrijmo se pored davnoga ognja.

Na posjedu smo plemenite obitelji Korođi. Sijelo im bilo usred močvare, na jednoj drevnoj humci: kameni grad Kolođvar, kružna nacrta, s četverokutnom središnjom kulom. Njegove tajnovite ruševine imaju u povijesti mjesto ne manje značajno od sama srednjovjekovnoga grada. Šezdesetih godina našega stoljeća pohodila ih je arheološka ekipa pod vodstvom B. Kralika i našla tragove života jednog davnog domaćinstva: žrvanj, kamenu tanad, krhotine gotički ornamentirane keramike pećnjaka. Prisjetimo se također kolođvarskih zidina s jednog Hötzendorfova akvarela: u snježnoj pustoši, u trstici, s dalekim jatom i – u prednjem planu – s dvije lisice koje nas prenose u topli svijet bajke, koje se, gospođe lije, razgovaraju na cijelcu.

Napokon, narod u selu znade još dandanas priču o lijepoj djevojci koja u noćima punog mjeseca sjedi na razvalinama i oplakuje svoju tužnu sudbinu, sudbinu napuštene zaručnice. Štoviše, o jadima lijepe Apolonije može se podrobnije čitati u Kolođvarskoj djevici Vladimira Prohaske. U toj nježnoj legendi već osluškujemo daleku jeku povijesti.