Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

10. RASKOLNICI I KRIVOVJERCI

Otac Kašić dobro luči ta dva prividno sinonimna pojmu: schizmatici et haeretici. Prvi su nesretno duhovno potomstvo onoga davnog srednjovjekovnog Raskola, kojim je Bog u XI. stoljeću kaznio svoju Crkvu. Do Raskola je, barem kada je riječ o njegovoj metafizičkoj dimenziji, došlo oko sporne formule „filioque“, a raskolnike se dandanas raspoznaje po uzimanju pričesti „sub utraque specie“. Ali ovi drugi nipošto još ne mogu biti smatrani za fait accompli: oni su novotarija, izumljena u prethodnom stoljeću, čija drska prisutnost iritira: krivovjerci, poput nekadašnjih arijanaca ili bogumila.

Djelovanje reformiranih crkava na tlu Otomanskog Carstva tvori jedno od najproturječnijih poglavlja ovdašnje historiografije XVI. i XVII. stoljeća. Počevši od starijih autora poput Lampea i njegova djela Historia ecclesiae reformatae in Hungaria (1728.), to je poglavlje do danas velikim dijelom zadovoljavajuće apsolvirano, u mnoštvu knjiga i članaka.[21] Umjerenijih nakana i skromnijih snaga, mi se ograničavamo na čitanje članka Klausa Schwarza pod naslovom Turci kao protestantska nada[22] te dakako odgovarajućih dijelova Bösendorferovih Crtica i Pavičićeve Vukovske župe. Tomu valja pridodati Kašićeva Putovanja, koja također nude nezaobilazna izvješća.

Počet ćemo navođenjem nedvosmislenih, mračnih optužaba. Pribilježio ih je Ferdo Šišić na stranicama 66-67 svoje lijepe monografije Županija virovitička u prošlosti (Osijek, 1896.). Dakle:

„Turci ali samo s katolici tako (naime loše, op. S. A.) postupaju, dok su kud i kamo bolji prijatelji s pravoslavnim žiteljstvom i svećenstvom, dapače ova su dvojica redovito u slozi u svojoj mržnji, kako sami vele, na Rim-papu. Tomu su bili na čelu patrijarhe srpske koji su se združili s Turcima, ne bi li sebi pokorili katolike na podavanje i ljute danke. S toga dobro primjećuje Ilarion Ruvarac: ‘Takav postupak naših vladika i patriaraka nikako se pravdati ne da’. Još bolje žive s Turci kalvini (ist. S. A.) i to svugdje u Ugarskoj, pa s toga i jesu današnje kalvinske i mađarske kolonije u Slavoniji najvećma iz ovog jadnog doba.“

Istaknuli smo rečenicu o kalvinima kako bismo obilježili demona, vuka u (našoj) priči, Ecce homo. Podmukli, prijetvorni kalvin. Heretik koji se odjednom pojavljuje, upravo u najtežim trenutcima, i koji koristi nesreću Crkve i kršćanstva kako bi im naprkosio, kako bi mahnitao u svojim strašnim sablažnjivim lažima. Ono na što se pod normalnim okolnostima nipošto – nikada i nikako – ne bi odvažio, tomu se sada (sada, u tamnoj noći nekih dijelova Crkve) prepušta bez ikakva zazora i preko svake mjere, bestidno i zločinački. Eto kako valja pisati, želimo li sudjelovati u zajedničkom tonu slavonske historiografije. Trebat će dugo da se znanost, barem ona svjetovna, oslobodi te pristranosti kojoj je tako lako podleći i koja izgleda kao da posjeduje valjane argumente. Klericima će, razumljivo, trebati još više vremena da bi se odrekli toga starog antagonističkog jezika, naoko prošlog, a vrelog kao da je upravo izvađen iz vatre događaja (v. Marginalije, 1).

U Bösendorfera nailazimo na nešto blaže ocjene od Šišićevih, ali se u osnovi radi o jednoj te istoj historiografskoj predodžbi.

„Mnogo su bolje“, veli on, „prolazili u Slavoniji pod Turcima pravoslavni kršćani […] Uz pravoslavne, uživali su veliku slobodu i kalvini.“

Pravoslavnima ćemo se pozabaviti u jednom od idućih odjeljaka, ovdje nas zanimaju kalvini. Što je istina o njihovoj navodnoj povlaštenosti, glede i na štetu katolika? Sudeći po iskustvima suvremenika (poput oca Kašića), sudeći po mjerljivom izlaganju činjenica u ogledu K. Schwarza, nikakve osobite povlaštenosti nije bilo. Posrijedi je ne toliko naknadna konstrukcija, koliko nehotično i neizbježno oblikovanje krive slike. Protestantski reformatori i njihovi oduševljeni sljedbenici pohrlili su da iskoriste duhovnu prazninu što je u ovim krajevima nastala kada je otomanski osvajač bacio na koljena katoličku Crkvu, do jučer besprijekorno organiziranu. U jednom protestantskom pismu iz 1549. godine govori se o „velikoj Božjoj žetvi: mnogobrojni gradovi i sela, iz kojih su papisti protjerani, nemaju propovjednike vjere“. U usporedbi s gotovo netaknutim katoličkim Zapadom, koji još uvijek čvrsto drži sve konce u rukama i koji se, sa sabora u Augsburgu (1546.), oglašava svojim univerzalnim i neopozivim Interimom, izostanak svake apriorne prednosti na otomanskom tlu morao je za Crkvu značiti neprihvatljivo bolnu lišenost. Ali sve što bi išlo dalje od toga, svaki pokušaj diskriminacije, Osmanlijama bi morao biti tek suvišno i nepotrebno zamaranje. Ono što na tlu Carevine doista imamo, kako to veli Schwarz, nije „tolerancija“ nego puka „ravnodušnost“ koja, međutim, „praktički vodi slobodi vjeroispovijesti za sve kršćanske i židovske konfesije, kakva u netolerantnoj kršćanskoj Europi nije bila zamišljiva“.

Schwarz tu priziva značajno pismo što ga je rabin Isaak Safarti svojedobno iz Turske uputio europskim Židovima, izmorenim progonstvima i životom u getima: „Ovdje svatko može sjediti pod svojom smokvom i bezbrižno živjeti.“ Dolazak sefarda u Ugarsku i na Balkan doista će se, nešto kasnije, na zanimljiv način uplesti u našu priču. Već sada možemo podsjetiti kako se Mala braća u Bosni tuže da im je život neizdrživ „in tot calamitatibus inter Turcas, Calvinistas, Lutheranos ac perfidos Judeos“ (prema jednom suvremenom izvješću fra Ivana Anića). Ne treba zaboraviti, ipak, da niti protestanti nisu bili naklonjeniji židovstvu: poznata je Lutherova alegorija o tri Sotonine ruke, papi, Turčinu i Židovu.[23]

U drugome dijelu svog ogleda Schwarz podastire in extenso dva važna protestantska dokumenta: prvi je pismo što ga je 3. kolovoza 1549. u Tolni napisao istaknuti osječki evangelik Emericus Zigerius[24] i poslao ga u Wittenberg profesoru Matiji Vlačiću; drugi je predgovor kojim je Vlačić popratio to pismo kada ga je sljedeće godine dao tiskati u Magdeburgu, pod naslovom Pismo pobožnog propovjednika iz Turske upućeno Illyricusu, u kome on kazuje kakav je položaj crkve u Turskoj. U tom predgovoru radikalni Lutherov pristaša Vlačić (u njemačkom svijetu poznat kao Illyricus) najprije upozorava da se „ni u kojem slučaju ne bismo smjeli dati zavesti bogohulnim Interimom, i da nas on odvrati od ispravne vjere“. (Drugim riječima, boj još nije izvojevan, budućnost još nije zajamčena, opasno hrvanje još uvijek traje.) Prelazeći zatim na glavno, Vlačić piše:

„Naši takozvani ‘kršćanski’ vladari, kako bi rado htjeli da ih mi oslovljavamo, trebali bi pocrvenjeti od srama kad čuju da turske vlasti podnose i brane vjerne Kristove sluge i dopuštaju da se Kristovo učenje u njihovim zemljama propovijeda i širi […] Trebali bi se jednom ugledati na Turke! Ti takozvani ‘kršćani’ ponašaju se prema kršćanima gore nego najgrozniji Turci! Ne samo da Turci dopuštaju istinito kršćansko učenje, nego ga njegovi vlastodršci i mačem brane od protukršćanskih vukova!“

I sada dolazi jedna vrlo smiona misao:

„Kamo sreće kad bih se mogao priključiti onima koji tvrde da bi bilo bolje kad bi Budim i sva Ugarska bili pod kršćanskom vlašću! U ovom trenutku, kad Turci vladaju tim gradom, Evanđelje se slobodno propovijeda. Da je grad u kršćanskim rukama, Sveto Pismo se više ne bi smjelo slobodno naučavati!“

Svoj predgovor Szigetijevu pismu Vlačić zaključuje ponavljajući poziv „kršćanskim“ vladarima da se ugledaju na „blagost i dobronamjernost Turaka“ te da „više ne bjesne protiv Krista i njegovih pravih pristalica“. Kakva li obrata! U očima protestantskog ideologa, slobodno Otomansko Carstvo stoji nasuprot tiranskoj Europi!

Prije no što donesemo prenagljene zaključke, pročitajmo i samo pismo spomenutoga Szigetija alias Zigeriusa. Kad je iz Osijeka stigao u Tolnu propovijedati istinito učenje, veli on, „grad je bio pun bezbožnika“. Malo pomalo prilike su se popravljale.

„Stanovništvo je bilo podijeljeno. Jedni su bili pristalice Krista a drugi pape. Rasprava je bila žučna i papisti su svoju vjeru branili rukama i nogama. Bog nas je, međutim, na svoj čudesan način, uz pomoć Turaka, dao zaštititi i obraniti. Tako nam je turska vlast, a posebno njihovi pravnici koje oni nazivaju kadijama, očito naklonjena.“

Nakon te nedvosmislene tvrdnje, koju ne možemo zanemariti, Szigeti pripovijeda zanimljivo vlastito iskustvo. Gradonačelnik Tolne, katolik, pokušao je kod turskih vlasti ishoditi, uz pomoć „velike svote novca“, da se propovjednika progna ili ubije. Ništa nije postigao; štoviše, kada je stvar doprla do ušiju budimskog beglerbega, umalo je sam gradonačelnik ostao kraći za glavu.

„Paša je zatim još jednom zapovjedio da propovjednici evangeličke vjere smiju bez imalo straha i potpuno slobodno propovijedati Evanđelje. Zaželi li netko od Mađara i Slavena prihvatiti Sveto pismo, neka mu to bude dopušteno, jer je ono prava vjera i istinska Kristova religija.“

Ali to potonje su, vrlo vjerojatno, samo Szigetijevi velikodušni zaključci. Reformatori, baš kao i „papisti“, često sami stavljaju Turcima u usta ono što bi voljeli da od njih čuju. A Turci su, iznad svega, „ravnodušni“.