Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

APPENDIX, MARGINALIJE.

1. Kakav je to šaljivi recept? Sastavak nekog ismjehivača drugoga platonskog staleža, gvozdenih čuvara države? Čini se da je anonimu Strategikona stvarnost što je opisuje vrlo daleka: on je zamišlja s grotesknom bezazlenošću. Prisjećamo se sličnog mjesta u njegova zapadnog suvremenika, Bede Prečasnog. Evo tog dramatičnog igrokaza:

„Na Uskrs, Eumer stiže u kraljevo ljetno sjedište pored rijeke Derventa, i bude pušten k njemu pod izgovorom da će mu predati poruku svoga gospodara; i dok je lukavo izgovarao tobožnju poruku, iznenada se diže, izvuče bodež ispod odijela i nasrnu na kralja. Kad to opazi kraljev savjetnik i najbolji prijatelj Lila, ne imajući pri ruci štit kojim bi ga zaklonio od ubojstva, on bez oklijevanja podmetnu svoje tijelo da primi udarac. Ali je neprijatelj zario nož s takvom silinom da je čak i kroz tijelo ubijenog ratnika ranio kralja.“ (Historia ecclesiastica gentis Anglorum; prev. I. Kovačević)

Kako jedan redovnik zamišlja ubojstvo? Tu je, ponajprije, golemi nož u koji njegov vlasnik sumnja (zato se dodatno osigurava otrovom, kojim premazuje oštricu). Pa ipak njime jednim udarcem gotovo probode dva čovjeka. Pisac veli „zakloniti štitom od ubojstva“, „podmetnuti tijelo“: to je čudnovata predodžba vrtoglave situacije. Doslovno uzeto, to je mjesto prilično smiješno. Ubojica nasrće na kralja čiji dvorjanin „ne oklijeva“ (nalazeći vremena da ustanovi, sa žaljenjem, kako „nema pri ruci štit“) prisebno podmetnuti svoja prsa ili leđa, na koja nalijeće onaj nesretnik, koji mora biti utjelovljenje gluposti i sljepoće: on se jednostavno zaputio svojim nožem na kralja ne obazirući se na dvorjane, ostalu velikodušnu gospodu, pse, konje ili zalupljena vrata koja bi preda nj mogla iskrsnuti; on je sveden na jednu jedinu, bezazlenu koliko i zlohotnu, želju, slijepu za svaku mogućnost upletaja sa strane…

Apologije se, dakako, mogu predlagati. U pozadini tog Bedina navoda (na primjer) nije psihološka simplifikacija, a obavijest o ubojičinu ponašanju nema nikakva smisla izvan cjeline najužeg konteksta. Taj je odlomak ono što zovemo topos. Beda ne pripovijeda i ne zamišlja, nego improvizira jedno opće mjesto iz srednjovjekovne historiografske topike, koje je ekvivalentno današnjemu (recimo) „Edwin je, zahvaljujući požrtvovnosti svoga savjetnika, preživio atentat što ga je pokušao na nj izvršiti Kuikelmov plaćenik“.

2. Taj je Kašićev ulomak, rekao bih, u posjedu dragocjene formule za vrijednost što bi je se moglo nazvati krepkošću slike. Predlažem da čitatelj usporedi retke što sam ih pribilježio nakon razgovora s jednim autohtonim slavonskim pripovjedačem i, dopustite, mojim kumom:

„To je tvrđava bila od hrastovine kakve više nema, ili ih je možda još nekoliko ondje, vidiš, u Gušavcu. I ta se hrastovina rezala u daske debele evo ovoliko; i sjede u takvoj hrastovoj kuli Turci, i dođe naš Zrinski s tisućom, dvije, tri, pet tisuća momaka, i pokolje te Turce i sve ih popalji.“