Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

5. UROTA

Trojica su braće Horvata (sveudiljna trojica): Ivan ili Ivaniš, Ladislav i biskup Pavao. Ivan je donedavno bio mačvanski ban i župan donjih županija. Ovo je trenutak kada ga smjenjuje čovjek odan dvoru, Stjepan Korođi. Ovdje u pokrajini Stjepanov je položaj nezavidan. „Liga“ nezadovoljnika razgranala se čitavom Ugarskom. Kao i Gorjanske, Stjepana odasvud okružuju protivnici, u Slavoniji Horvati i Selački, preko Drave Stjepan Hedervary Kont i pleme Kaan. Budućnost je nestalna. Građanski rat koji će uslijediti poznat je u historiografiji kao buna braće Horvata.

Jedan za drugim nižu se nasilni i okrutni događaji. Najprije Čeh Žigmund, zaručnik kraljice Marije, provaljuje u Ugarsku i vjenča se s kraljicom; potom se vraća u Češku. Ozlojeđena, opozicija šalje Pavla Horvata u Napulj po Karla II. Dračkog, jedinu punoljetnu mušku glavu anžuvinske dinastije. Jedna saksonska rodoslovna knjiga iz ranog XVIII. stoljeća (navodi je biskup Ladislav Szörenyi u svom Opisu Srijema) povezuje „bana Ivana Horvata“ s Dračkim (de Durazzo) kneževskim ogrankom napuljskih Anžuvinaca. Ona štoviše (očevidno ne znajući za trojicu braće Horvata) ustvrđuje da su Ivan Horvat i Karlo II. Drački ili Karlo Mali – obojica sinovi kneza Ljudevita Dračkoga – zapravo rođena braća! Zato je Ivan Horvat, tumači nepouzdani rodoslovac, „uspio poslije smrti ugarskoga kralja Ludovika skloniti veći dio ugarskoga plemstva da pozove njegova brata zvanog Karlo Mali, napolitanskoga kralja, protiv kraljice Marije…“ Nakon ubojstva netom okrunjena Karla II., pobunjenici su užasnuti. U srpnju 1386., ugrabljuju priliku kad su kraljice pošle u posjet svome palatinu u Goru. Horvati ih tada zaskoče na izlasku iz Đakova. Smjesta pogubiše palatina Nikolu, kao i, s osobitim žarom, dvorskoga ubojicu Blaža Forgača. Kraljice pak otprave na more, prioru Ivanu, kojeg je zlosretni Karlo II. dospio imenovati hrvatskim banom. Tu je „gorjansku osvetu“ iz 1386. u sljedećem stoljeću opisao kroničar Ivan Thuroczy u djelu Chronicon Hungarorum; njegov je epilog međutim nepouzdan: „uhvatiše kraljicu Mariju, začepiše joj usta i utopiše je u dubokoj vodi rijeke Bosuta“. Pogubljena je tek Elizabeta, i to u Novigradu na moru, po nalogu napuljskoga dvora. Uopće, nedoumica o toj smrti trajat će do XIX. stoljeća, izazivajući raspre raspaljivane rodoljubljem. 1699., u Ljetopisu tiskanu u Zagrebu, Pavao Ritter drži da su obje kraljice otpravljene u Novi, gdje je Elizabeta kasnije preminula. Biskup Szörenyi, koji prema Thuroczyju drži da je ubijena na samu razbojištu, primjećuje 1746. da taj Hrvat zacijelo skriva činjenicu okrutnoga ubojstva „kako ne bi kao povjesničar ukaljao svoga naroda“. Nesporazum štoviše obasiže i same protagoniste urote: onodobni povjesnici nerijetko brkaju vranskoga priora i hrvatskog bana Ivana od Paližne s mačvanskim ex-banom Ivanom Horvatom. (Spomenuto genealoško djelo napominje štoviše, u posvemašnjoj zabuni, da je „Ivan s nadimkom Horvathus tako prozvan jer je bio banom Hrvatske“.) Biskup Szörenyi zapravo drži da je posrijedi jedna te ista osoba koja se javlja pod više nepouzdanih imena. Kao da se nesvjesno želi kraljevske protivnike sažeti u jedan lik Pobunjenika.

Vratimo se sada trećem činu urote. Žigmund hita u Ugarsku. Sam polazi na bana Ivana, a u Slavoniju šalju odane snage sa sinom palatina Nikole na čelu. Stjepanu Korođiju doznačuje na ime ratnih troškova četiri tisuće forinti. Uz bok mladom Gorjanskom, Stjepan poražava pristaše Horvata u Pobosuću. Iz Požege, kamo su se u prvi mah sklonili, Horvati se povlače u Bosnu, pod okrilje Stjepana Tvrtka. Ladislav pritom pogiba. 1393. Žigmund sklapa u Đakovu mir s nedostojnim Tvrtkovim nasljednikom Dabišom, zlo snujući preostaloj dvojici Horvata. Napokon ih se dočepa u Dobor-gradu na donjoj Bosni.

Stjepan Korođi imao je znatna udjela u toj opsadi, uhićenju, otpravljanju zarobljenika u Pečuh. Ivaniš Horvat ondje nalazi strašnu smrt, rastrgnut između konjskih repova; prema drugoj verziji, bio je „vezan strmoglavce za kolac te su ga tako vodili ulicama grada, štipajući ga užarenim kliještima, te ga konačno svega raskomadali da je bio živi spectaculum straha i užasa gradu i narodu…“ (Serici, 1737.) Zagrebački biskup Pavao okončava dane već 1394. u nekom samostanu. U Slavoniji, poslije krvava rata, pobjednici razdjeljuju dobra poraženih, iskorijenjenih.