Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

7. PSOGLAVCI

Ugarska vojska, sastavljena od same plemenite gospode, koja se na rijeci Šaju pokušala suprotstaviti Tatarima, u suvremenim se ljetopisima najčešće opisuje kao mekoputna i bahata. „Cor et animum non habebant“, kudi ih, i sam vrijedno bježeći, očevidac kanonik Rogerije, iz čijih će kronika Toma Arhiđakon crpsti za svoje ambicioznije djelo, Solinsku povijest (Historia Salonitana). Bela IV., okružen svojom promiskuitetnom svitom, u skladu s najboljim tradicijama dinastije koja je, neobično sklona dekadenciji, u posljednje vrijeme obilovala razvratom, zločinom, ljubomornim sakaćenjima, bit će natjeran u jedan od najmahnitijih bjegova: najprije u Slovačku, zatim u Austriju, napokon u Hrvatsku, iz unutrašnjosti na jadransku obalu, i još dalje: na otoke.

Kad Tatari, prilježno slijedeći kraljev trag, stignu do obale, ugledat će ih splitski arhiđakon, zgrožen:

„Njihov lik pruža strašan prizor. Noge su im kratke a prsi široke; lice im plosnato a koža blijeda; golobradi su, nos im je kukast, a oči sitne i dosta razmaknute. U oružje im pripadaju: nekakvi oklopi od bikovske kože, složene poput ljusaka, ali ipak neprobojni i vrlo sigurni; kacige nose željezne i kožnate; mačeve zavinute; tobolce i lukove imaju o pasu na vojnički način. Strelice su im do četiri puta duže od naših, a na vrhu im je šiljak od željeza, kosti ili roga.“

Ukratko, rekao bi Tresić-Pavičić, „Toma ih opisuje kao same vragove“. Naš je moderni istraživač tu još pripomenuo: „U narodnoj predaji ostalo im je ime psoglavci.“ Nikakvo čudo, razložit će on: „doista njihov vanjski izgled, uspoređen s krasnim arijskim tipom koji nastava naše zemlje, nije mogao izazvati nego odvratnost, strah i užas“.

Vrijedni se tatarski konji, bilježi dalje Toma, „zadovolje s malo slame za krmu; slično se i ljudi gotovo ništa ne brinu za hranu: hrani ih sama okrutnost…“ Toj je okrutnosti Toma posvetio posebno poglavlje: de crudelitate Tartarorum. O njoj se znaju brojne jezovite epizode. Tisućama svojih zarobljenika, u nekoj prilici, Tatari obećavaju da su slobodni otići. Tada se pokazuje da to čine samo kako bi ih izdvojili, izlučili iz golemog ratničkog čopora, i potom do posljednjeg „sijekući pobili“. Treba zamisliti tu posvemašnju okrutnost… Metaforika srednjovjekovnih ljetopisa najčešće je posve suhoparna. Neumorno ponavljanje standardnih metafora, posvudašnji loci communes, to zajedništvo govora i uma koje nerijetko objedinjuje zemljopisna prostranstva. U jednoj od staroruskih kronika jezovita stradanja Suzdaljske Kneževine zabilježena su ovom tužnom metaforom: „tu su padale glave pod tatarskim mačem kao trava pod kosom“. Krug unutar kojeg se kreće taj arhajski poetski um bit će jasno obilježen kad dometnemo dosjetku bizantskog ljetopisca ratova što ih je vodio car Emanuel Komnen: da su Grci ubijali zemunske žitelje „kao janjce“. Kosidba trave i klanje jaganjaca, seljakova botanika i zoologija, taj svijet dvostrane reprodukcije srednjovjekovnog čovječanstva, ujedno je i prostor biljne i životinjske ornamentike u kojima se iscrpljuje njegova književnost, uključujući i onu katastrofičnu.

Golema rijeka naroda, govore ljetopisi, vuče se usred zime 1241.-1242. prema moru: u kamenim gradovima na obali neće biti mjesta za sve. Nitko od njih još nije vidio strašne progonitelje. Zasad još bježe samo pred vijestima i glasinama. U takvim okolnostima, neodređeni osvajač poprima nadljudske forme. Javljaju se najfantastičnija strahovanja.

„Jedni su govorili“, bilježi Solinska povijest, „da Tatari grade goleme sprave i brojna ratna oruđa, kojima će pokušati razoriti gradove; a drugi su tvrdili da podižu gomilu zemlje i kamenja visoku kao brdo te da će tako gradove lako osvojiti, kad se uzdignu iznad njih.“

Na jednoj strani kršćanski svijet podvrgnut bezdušnoj kušnji izdržljivosti. Na drugoj još nevidljivo mnoštvo stepskih ratnika, koji si mogu dopustiti da bitke, poput one kod Legnica, dobivaju žrtvujući više ljudi nego što ima kršćana koje valja potući. Koliko ih je uopće? Toma govori o „bezbrojnu mnoštvu“ koje „niče iz zemlje poput skakavaca“.

O tatarskom načinu borbe Toma je zapisao ovaj pomalo sablastan i, istodobno, začuđujući podatak: „premda je tako velik broj tih ljudi, kao nijemi ne daju od sebe gotovo nikakva glasa, već šutke hode i šutke se bore“. Je li to i zapisano upravo kao čuđenje? Navikli smo na drukčiju Aziju, brbljavu, bučnu, koja se nipošto ne bi odrekla prednosti što ih nosi zastrašivanje ratnim žamorom, galamom, kricima. Onu Aziju koje zvučna dimenzija ošamućuje vrtoglavom mnoštvenošću upravo kao što joj vizualna zavodi pretjeranošću šarenila, sitničavom zapletenošću tkanoga uzorka, kaosom, ili zamršenim kozmosom, boja i likova s perzijskih sagova… Onu, napokon, Aziju za kojom će nekoliko desetljeća kasnije, tražeći metaforu koja bi vjerno dočarala šarenilo tijela njegova čudovišta Geriona, posegnuti Dante:

„Con più color, sommesse e soprapposte, non fer mai drappo Tartari nè Turchi“ (Inferno, XVII, 17-18)

(u Kombolovu prijevodu:

„Ni Tatari ni Turci nisu tkali / sa osnovom i potkom življe boje.“)

U Danteovo doba, Tatari su već bili neotuđiva svojina europske civilizacije; pjesnik, dolazeći iza najezde, nalazi za svoje potrebe njihovo ime zabilježeno i ovjekovječeno u latinskome: u obliku Tartari, u kojem ga je rabio i Toma Arhiđakon. Tartari, dakako: jedna druga općepoznata riječ bila je značenjem i oblikom odveć blizu a da ne bi došlo do te asimilacije. Grčka riječ Tártaros, odavno udomaćena u latinskome kao Tartarus, i koja znači donji svijet ili pakao.