Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

8. POSMRTNE PUSTOLOVINE

Još dok je svetac umirao, ležeći četiri mjeseca u samostanskoj ćeliji, shrvan kugom, obilaze ga pobožni i radoznali, zaviruju kroz rešetke, u prizor te uzvišene agonije. Kad napokon izdahne (23. X. 1456.), oko odra stražari šezdeset Iločana. Mogu biti ponosni: na neki način, to je njihov svetac, njihova svojina i zasluga, i red je da su mu najbliži u svoj toj vrevi koju stvara zagolican svijet.

Tijelo se izlaže u samostanskoj crkvi Blažene Djevice, čak je i ćelija agonije pretvorena u kapelicu, sa slikom „Umiranje Kapistranovo“ na zidu. Međutim, sedmoga dana tih štovanja, Kapistranovu pratiocu kardinalu De Angelisu razvoj stvari postaje sumnjiv. Kako bi otklonio svaku pomisao o prisutnosti nedostojna koristoljublja, kardinal nalaže da se tijelo pokopa. Redovnici-opservanti poslušno izvršavaju kardinalovu naredbu.

Tada, rasrđen, intervenira Nikola Iločki. Ekshumira tijelo, polaže ga u okovani lijes i izlaže u novoj kapelici, podignutoj za tu svrhu, pred pobožne i željne hodočasnike. Naskoro tom pomalo naprasitom činu pridolaze, jedno po jedno, nadnaravna opravdanja. Čuda, osobito čudesna ozdravljenja, dugački niz neobjašnjivih i zadivljujućih događaja koje nalazimo popisane u knjizi pod naslovom Čudesa Ivana Kapistranskoga (Miracula Ioannis de Capistrano).

Sve počinje s onom jedanaestogodišnjom djevojčicom nomine Elisabeth, kćerkom iločkoga kožara Baltazara (Baltasar, pellifex de Huylak), uzetom i slijepom, i „koje je bolest bila poznata čitavu gradu“. Djevojčicu dovode do mrtvaca, ona mu cjeliva ruku, i smjesta ozdravlja: „zdrava i vesela trči u kuću oca svoga“, ona koju je „ranije mlađa sestra za ruku vodila“! U knjizi Čudesa može se pročitati još 187 takvih divnih priča, neobičnih priča koje združuju surova stradanja djece Adamove s njihovim velikodušnim, veličanstvenim izbavljenjima, strašnu degradaciju bića s njegovom redemptio.

Priče se nižu pod okrutnim naslovima koji bezobzirno sažimlju sudbine tih dalekih ljudi: „Pogođen najbolnijim čirem“. „Strašna i višestruka nemoć“. „Sedam godina nesposoban hodati niti hranu ustima prinositi“. „Šuga i naduvenost lica tolika da očima ne vidi“. „Zgrčen, pogrbljen, zapušten i na pragu smrti“. „U smrtnoj borbi zadnjih trenutaka već gotovo mrtav“. „Viđen i potvrđen kao mrtav te uskrsnuo“… Kako je posrijedi dokument, imena se pažljivo navode; prepisujemo neka: „Martin iz Iloka, kuhar gospodina Lovre, dvorskoga suca gospodara vojvode Nikole“ (106. čudo). „Ivan, sedlar iz Temišvara“ (102. čudo). „Ivan Bencefy iz Nagyulga kod Požege“ (113. čudo). „Juraj zvani Calmar iz Nijemaca, od Iloka tri milje udaljenih“ (55. čudo). „Fabijan iz Budima“ (147. čudo). „Juraj, erdeljski klerik (clericus de Transilvania)“ (150. čudo). „Svećenik imenom Demetrije iz Zagreba“ (165. čudo).

Štoviše, miraculum zavedeno pod brojem CLXVI i pod naslovom „Mrtav uskrišen“ (Mortuus suscitatus) donosi nam svjedočenje dvoje plemenitih Korođija, Gašpara i majke njegove Elizabete, udove pokojnoga Ivana Korođija. To dvoje dolazi prisegnuti da je u vojsci što su je sabrali protiv Turaka bio neki njihov familiaris (sluga ili dvorski službenik) kojemu je maleni sinčić (parvulus) zaglavio u „jednoj špilji ili jami punoj žita“, „zagušen isparinama istoga žita“.

Pa kako je, ne bi li ga izbavio, nesretni otac „spustio u tu žitnicu, uz pomoć štapa, nekog čovjeka“, ali su potom i ovoga „jedva živa“ iz nje izbavili. Nego tek kad je familiaris „zazvao ime našega Gospodina Isusa Krista“ te se „utekao zaslugama preblaženoga muža brata Ivana“, …

Rukopis Čudesa, pisan gotičkom minuskulom, čuva se danas u pariškoj Nacionalnoj biblioteci. Sastavio ga je 1460., na poticaj Nikole Iločkoga, tročlani odbor gradskih općinara: bilježnik Guido (rodom Talijan), trgovac Mihovil, lukar Bartol. Dovršena, potpisala su ga još trideset i tri ugledna iločka građanina. Svi su se oni ujedinili u zajedničkom naporu za plemenitu stvar. Prijepisi se razašilju na sve strane, crkvenim dostojnicima, vlastodršcima i gradskim prvacima. Pokreće se golema campagne, koja ima u Vatikanu ishoditi kanonizaciju. Odazivlju se, doista, talijanski kneževi, njemački gradovi, velikaši i biskupi, pa i sam Fridrik III., poljski kralj i svećenstvo, slovački i češki gradovi, Matijaš Korvin, lajpciška Akademija. Taj neočekivani pritisak na papinski nezabludivi um tih je nekoliko godina upravo nečuven. Iz Iloka se odašilje poslanica za poslanicom. Možda tragove te neobične groznice koja je zavladala gradom možemo još uvijek naći na dnu redaka Nikoline poslanice od 30. ožujka 1460.: „Vazda smo se u srcu bavili tom mišlju, vazda plamtjeli od prevelike želje da u Vrhovnoga Svećenika ishodimo kanonizaciju, osobito mi, koji smo zavrijedili da u svom gradu budemo obdareni tolikom milošću…“

Nekoliko dana poslije svoga prvaka, 9. travnja, poslanicu sastavljaju i građani: „Iz krajeva vrlo raznolikih, što daljih što bližih, gledamo gdje nebrojeno mnoštvo hrpimice dolazi na grob blaženikov…“ Pa ipak, nitko od tih čestitih građana neće doživjeti niti beatifikaciju svoga sveca. Kad je se napokon proglasi, za pape Lava X., bit će to neposredno uoči turske najezde. Kao što smo već natuknuli, tada će otpočeti nova svečeva stradanja, događaji koji će ga postupno omotati maglom: u njoj će napokon posve iščeznuti, kako veli hagiograf.

Prema verziji koja se donekle razlikuje od Firmanove, a koju prenosi, oslanjajući se na dvojicu isusovaca, biskup Ladislav Szörenyi u svom Opisu Srijema (1746.), svečevo je tijelo oskvrnuto (tj. oplijenjeno od skupocjenosti i bačeno u bunar) neposredno prije upada Turaka. Kao počinitelj navodi se „luteranski heretik“ Franjo Perényi, kasniji Zapoljin pristaša, sin valpovačkoga posjednika Petra Perényija, „koji je prvi u Ugarskoj prihvatio luteransku sektu, te je bio zlo jaje zloga gavrana“. Nesmiljeni je shizmatik, ako se smije vjerovati dotičnim klericima, Franjo Perényi tom zgodom zlostavio iločke franjevce. Oni pobjegoše, navodno „noseći sa sobom sveti zalog“, u Szeleški samostan. Uskoro, međutim, Franju Perényija uhićuje Ferdinandov vojni prefekt Telekesy i baca ga u tamnicu: tako je ovoga „još za života stigla Božja kazna“, tumači biskup Szörenyi, „kao i poslije smrti: za života, jer je poradi nepostojanosti i nevjere čamio u tamnici kralja Ferdinanda; a nakon smrti jer je, kad lijes bî donešen u crkvu grada Terebesa, svake godine iz vedra neba udarao grom u zgradu na onoj strani gdje se činilo da se nalazi njegovo srce. Stoga je tadanji poglavar samostana a potonji varadinski biskup Augustin Benković, koga sam poznavao, izbacio nesretni pepeo i kosti iz nekadašnjega samostana Sveti Pavao Pustinjak u Terebesu, poslije nekih sedamdeset godina. Još se i danas vide otvori na crkvi i kameni kip kroz koji je munja udarala.“

Povijest neosjetno prelazi u fikciju. Nezaustavljiva priča prosljeđuje dalje. Dojavljuje je jedan od spomenutih isusovaca, otac Samuel Timon, a biskup Ladislav nam je prepričava:

„Nakon što je rasut njegov pepeo i ostaci u jamu pokraj samostana, neki seljak, gradeći svoju kolibu, pomiješao je sa zemljom te ostatke i pepeo dok je priređivao mâz za kolibu. I gle, opet stadoše mahnitati gromovi protiv kolibe!“