Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

1. „INTIMNI PROTIVNIK“

Gotovo je nemoguće precijeniti značenje što ga turska stoljeća, XVI. i XVII., imaju za oblikovanje identiteta Slavonije. Veliko „islamsko-rimsko“ carstvo, Rumelija, što su ga Osmanlije zasnovale i dopola ostvarile, već je odavno doživjelo svoju oseku: povuklo se na jugoistok, baš kao u svoje vrijeme Panonsko more. To osmanlijsko more pritom je za sobom ostavilo mjestimična jezerca (ili pak, polazeći od druge metafore, mjestimične otoke). Tako nam se primjerice Herceg-Bosna, sa svojim muhamedancima i kršćanima obaju obreda, danas ukazuje kao pokrajina toga fantastičnog carstva. Ovdje, u Slavoniji, ono nije ostavilo takvih vjeroispovjednih tragova. Sadašnjost ovdje mnogo temeljitije nadjačava prošlost. Tako se vraćamo vječitom motivu ravnice, puste ravnice koja nerado čuva uspomene, koja zaboravlja, ravnice puke sadašnjosti što ne zna za povijest kojoj je (bila) poprištem. Ivo Andrić je, u putnoj crtici pod naslovom Predjeli, pronicljivo suprotstavio romantičnu divljinu bosanskih planina, koje međutim „povijest nije dotakla“, monotoniji slavonskih i srijemskih ravni, u kojima „sve podsjeća na radni dan, na dugo pusto vrijeme i običan život; a ustvari, ova ravnica je poprište velikih povijesnih događaja i sudara, od vremena seobe naroda i rimske obrane carstva…“ „A ustvari, ova ravnica je poprište“: i Jules Michelet ima sličnu rečenicu o paradoksalnom značenju pustoši, iz Vještice: „Nepregledne pustare svjedočile su o nekadašnjim ratovima i neprestanim razaranjima, o užasnim zbivanjima zbog kojih ovi krajevi nisu bili ponovno naseljeni.“

Prije nego se upustimo u tu „užasnu“ povijest, sastavljenu od ratova i stradanja, junaštava i izdaja, pokušajmo pogledati iznutra tu ratničku silu koja spada među nekoliko mitskih dušmana i osvajača Europe. Kakvi su objektivni rezultati komparativne raščlambe otomanske? Kakvo je, primjerice, bilo osmanlijsko tumačenje Kur’ana? Na koji su ga način oni svojedobno nakanili provesti u povijesnome svijetu?

Od vremena renesanse do naših dana nakupilo se na tu temu mnoštvo varijacija i teza, u čije labirinte naše nedovoljno znanje nema potrebna uvida. Zadovoljit ćemo se površnom opaskom da to mnoštvo nije lišeno uzajamnih proturječja. Na jednoj strani nailazimo na demonizaciju, na drugoj na apologiju. Jedni vide samo divljaštva i nebrojene zulume, religiozni fanatizam i besprimjernu nesnošljivost. Drugi, naprotiv, vide čvrst zakonit poredak. Jedni se zgražaju nad mahnitošću okrvavljenih Tartara, martoloza i dakako Orhanove „nove vojske“ (tur. yeniçeri, janjičari). Drugi pak upozoravaju na brojne poraze i kompromise, oprezna primirja, na iskonsku „neodrživost despotizma“, poput onoga anžujskog plemića koji slavodobitno besjedi o „ezopovskoj čavki“, i kojeg u istom smislu dopunja Ricaut u svojoj History of the present state of Ottoman Empire (London, 1669.):

„Postojanu unutrašnju stabilnost Turskog Carstva i njegove vojne uspjehe moram pripisati prije jednom natprirodnom uzroku negoli mudrosti onih koji njime upravljaju, kao da je Bog, koji sve što čini čini na najbolji mogući način, stvorio, uzdigao i podržao tu moćnu zemlju za dobro svoje crkve i zato da bi kaznio kršćane zbog njihovih grijeha i poroka.“

I još, jedni vide kulturni i gospodarstveni nazadak kojim Turci okužuju podvrgnute zemlje kao kakvom pošašću (nije li Džalaluddin Rūmi kazivao da je „Grcima suđeno graditi, a Turcima rušiti“?). S druge strane, brane se mišljenja poput onoga iz uzgredne bilješke profesora J. Županova kako je „turska invazija bila doživljena kao historijska provokacija, iako taj turski poredak nije bio ništa gori od feudalnih poredaka u Zapadnoj Europi“. Dodajmo tome, na koncu, i Šišićevu primjedbu da je „stari turski ustav /bio/ mješavina neke čudne društvene jednakosti, to jest demokracije, i najstrašnijeg despotizma“.

Otprilike u XIV. stoljeću, „Arapin nestaje s europskog obzorja, ali se na njemu sada pomalja turski islam“, kao što piše Hichem Djait u svojoj izazovnoj knjizi Europa i Islam.[1] Prema Djaitu, „Europa je, suočena s monolitnošću Turskog Carstva, izgledala vrlo krhko.“ U razmaku između arapske i turske prijetnje, poučava nas dalje on, u Europi je nastupila bitna promjena: Islam je za kršćansku svijest izgubio na značenju, njegovo otomansko izdanje – za razliku od prethodnoga arapskog – svedeno je sada na isključivo političkog i ratničkog protivnika. „Odnosi se laiciziraju […] u XVI. i XVII. stoljeću religijska svijest više ne polemizira s islamom […] on se više ne uzima kao teološki protivnik, osporavan, ali samim tim ozbiljno shvaćan.“ U XII. i XIII. stoljeću kršćanstvo je uočilo islam kao „velikog i iskonskog protivnika“. Islam je za kršćane bio onaj Drugi i u isti mah, u znatnoj mjeri, Ogledalo. Bio je „intimni protivnik“: „protivnik s kojim dijelimo temeljne zajedničke vrijednosti“. No, i tada je bio dočekan kao „prevratnik i uljez koji izaziva bijes jer se nastoji postaviti na istu razinu kao i samo kršćanstvo“. Ukratko, zaključuje Djait, i islam je jedna ništa manja „volja za moć“. Što on hoće? Ništa manje od svega.

U početku, Poslanik je podijelio svijet na dār-ul-Islām, „Kuću Vjere“, dār-ul-harb, „Kuću Rata“. Prva je kuća zemlja vjernih, druga je zemlja nevjernika ili, točnije, zemlja u kojoj pritajeni vjernici ne uživaju neophodnu slobodu. Zbog toga je sámo postojanje Kuće Rata neprihvatljivo i samo privremeno. Prije ili kasnije, čitav će svijet postati Umma, sveobuhvatna zajednica vjernih. Možda odatle potječe ona osobita, besproblematična lakoća s kojom ovi osvajači svaku novu đaursku zemlju priključuju svojoj Carevini, jedino mogućoj. Na neki način, njihova su osvajanja neizbježna, predviđena u nacrtu svijeta i dakle nužna. Ta će osvajanja biti sveobuhvatna: kao što su 1453. potomci Seldžuka preselili svoju prijestolnicu u osvojeni Carigrad, tako će je njihovi nasljednici – oni u to ne sumnjaju – uskoro prenijeti u Beč, Grad zlatne jabuke. Bit će to središte Carevine što će zauvijek objediniti „rimski“ i muslimanski svijet.