Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

1. SIRMIJSKO-SRIJEMSKE VARIJACIJE

„Pogledaj jednu od četiri rijeke što teku iz istoga rajskog izvora, onu koja se u našem Svetom Pismu naziva Fyzon, a kod Grka Ister, kod Rimljana Danubij, kod Gota Dunabis.“ (Pseudo Cezarije, Dijalozi)

Prve su tri rijeke što ih Pseudo Cezarije ima na umu Eufrat, Tigris i Nil; što se tiče posljednje (u grčkom izvorniku Fysón, u Postanku Pišon), dvoji se misli li pod njom Biblija Ind, Gang ili, poput Pseudo Cezarija, Dunav.

Tajanstven je govor dokumenata. Koliko je doista mrtva ta prošlost koju čuvaju?

U odnosu na te stare europske narode, Slaveni će nam mnogo kasnije početi pripovijedati svoju povijest: upravo se zato i doimlju toliko mlađim narodom, svježom snagom koja pritječe u jedan svijet na umoru. Općenito, od pisanja se stari, ono je nešto nezdravo.

Slavensko zapisano pamćenje ne seže daleko u prošlost. Kako ćemo uskoro razabrati, već se u vezi s događajima iz XIII. stoljeća sukobljujemo s oskudicom podataka, ograničeni na drugotne izvore, posredna svjedočanstva. Dakle, već se tu naše pamćenje napreže svim silama; pođimo još koje stoljeće dalje i ono se više ničega ne sjeća ili hirovito pamti poneku slučajnu krhotinu. Što možemo očekivati kad je posrijedi šesto stoljeće? Iz ovog kuta, to je posvemašnji onkraj. Pa ipak, u tom mraku nailazimo na nešto, nešto golemo: neke su ruke, pružene sa suprotnih krajeva Vremena, napipavaju i dotiču. To je onaj prethodni svijet, drevni Prethodnik, onaj drugi Pripovjedač, onaj Drugi. Rim, Bizant. I nakon tolikih stoljeća, oni pripovijedaju obilato. Ponešto ćemo prepisati. Bit će to naše prvo poglavlje.

„Dunav silni, najveći među sjevernim vodama“, tako će mnogo kasnije oblikovati svoju nostalgiju Janus Pannonius. Nakon što je u I. st. po Kr. Rim označio amplitude svoje ekspanzije, Dunav je postao njegovom moćnom granicom. Na njegovim obalama niču naselja i bdiju utvrde: on je limes, „prag“ Carstva. (Nije li već ta riječ slika, da se poslužimo lijepim navadama našega prijatelja Bachelarda?) „Prag“, doista, nečega zatvorenog i zaštićenog, „prag“ te goleme Kuće, Carstva. S onu je stranu svijet prepušten barbarima, nesigurni krajevi bezakonja, čudesne divlje zemlje, svijet izvan božanskog Vremena, mitski svijet: njegove dijelove nije toliko teško osvojiti koliko zadržati. Prije ili kasnije, vojska se vraća na Dunav.

Ljudi su si oduvijek zadavali glavobolju da prema zakonima takozvanog zdravog razuma urazrede svoje posjede. Rimski carevi, posjednici par excellence, klasificiraju i imenuju Svijet (uz zanemariv ostatak). Panonija se, tako, dijeli, kao na stolu, na Gornju i podunavsku Donju. Gornja opet na prekodravsku Prvu, Pannonia Superior Prima, i Savsku, Superior Savia. Donja na Valeriju, Inferior Valeria, i međuriječnu Drugu, Inferior Secunda. Ova potonja lijepo odgovara predmetu našega zanimanja. Obavivši tu malu poduku, čovjek osjeća zadovoljstvo kao kad privede sretnu svršetku kakav jednostavan matematički račun. Zahvalnost dugujemo caru Dioklecijanu, vrijednu reformatoru.

Panonija Sekunda, slavonska Panonija, poznaje u to doba šačicu gradova: Mursa na Dravi, Cibalae, Bassiana i Sirmium u Posavlju. Povezuje ih značajna cesta, koja, dolazeći Podravljem, spaja Mursu sa Sirmijem preko Cibālā. Jedan se grad brzo izdvojio, već u I. stoljeću, za Flavijevaca: iz pogodno se smještena Sirmija upravljalo kopnenim snagama i riječnom flotom Classis Flavia Pannonica. Pred tim je gradom lijepa budućnost. Postoji stanovita gravitacija pokrajine prema tom kutku zemlje između Save i Dunava. Zalazeći u međurječje, Slavonija završava tom Slavonijom u malom, Srijemom.

Za Srijemce, maleni Srijem je velik, golem. Moderni hagiograf Mitar Dragutinac pripovijedao nam je o jednom zavičajnom svecu razdragano poput verneovskih učenjaka-osobenjaka: „Njegovo se štovanje,“ završava on natuknicu u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, „raširilo čitavim zapadnim Srijemom. Nazivaju ga sv. Bono iz Vukovara.“

Jeste li ustuknuli pred tim „čitavim zapadnim Srijemom“? To je posve isto kao kad, nešto dalje, pišući natuknicu o sv. Dimitriju, hagiograf ponovi tu formulu: „Kult sv. Dimitrija raširio se iz Soluna po svemu Istoku…“

U kraju gdje se stepa otvara, na usta izlaze velike riječi, kazujući iskonsku okrenutost. Počujmo:

„Kroz Kuzmin, Martince i Laćarak gdje u jesen vidiš svinjare kako peku krumpir u blatu i pepelu, dođeš u jedan, nekada od najvećih rimskih gradova: u Sirmium. (…) Iz davnih sirmijskih dana i noći tu te danas još jedino čeka mjesečina na bijelom volu i golubinjak tako nalik dječjem sarkofagu.

Nadolaze mjesta s imenima alkohola, vatre i ljubavi: Voganj, Ruma, Golubinci. Spušta se horizont: počeo je silazak u zemljino korito, u onaj iskonski valov čovječanstva. Od preširokog neba šljive su tu pepeljkaste, maglene. Ispod njih male ceste debele kao ogromni crvi, gotovo neprimjetnih pokreta, u Putince gdje stoji Ivan Nepomuk u košulji pjenušavoj kao rascvala trešnja. Rimskim grimizom, avarskim vatrama mučena, ova zemlja ne podnosi pijetla. Traži u sutonskoj kamilici orošene gusje pahuljice. Ah, kako je tu lijepo pisati olovkom, u crnom krznu rukavice – ležeći na širokim saonicama! Od Stare Pazove do Zemuna nebesa su se zamijenila sa zemljom. Oblak legne na oblak da stvore planinu. I trava postaje modrija. I tjera te da ne koracaš nego da širiš ruke, da otvaraš krila.“ (M. Peić, Skitnje)

Čudnovato se tu susreću riječi s raznih strana, slike iz daleka: ponovo ćemo, primjerice, naići na te saonice u srijemskoj ravnici kod jednog drugog muževnog putnika, isusovca Kašića. Ali bože nas sačuvaj toga svetogrdnog htijenja da mala pokrajina Srijem bude dohvatljivim objektom goleme nostalgije. Nostalgija nadilazi sve što se može zadobiti. Ona je neprestano hvatanje zaleta k onome što je onkraj nje same, onkraj svijeta, onkraj Dunava.

Jedna bi nas riječ na ovome mjestu mogla začarati: sutok. Pitamo se nema li ona neku hučnu vrijednost, ne pohranjuje li sliku vječitoga zvučnog rada, tu dramatiku ušća koja je po sebi „evazivna“, kozmopolitska kakvoća?

Riječ sutok označuje točnije i tananije: ona uvodi potrebnu distinkciju između ušća rijeke u more i susreta dviju rijeka, njihova organskog srastanja. Brižljivi zemljopisac njome bogati svoj jezik, sutok i ušće za nj nije nikako isto. C. Magris pita se na jednom mjestu svoga Dunava nije li Dunav „sudbinski određen za zastupnika njemačkih voda na Istoku“. Zanimljiv je prilog toj raspravi mala zemljopisna revizija koja Dunavom zove i sve njegove „pritoke“, ili koja u Dunavu vidi prepleteno deblo od mnoštva vlakana: vraćate li se uzvodno, ono se postupno raspleće u golemu krošnju ogranaka.

Sutok je, stoga, pravednija i istinitija riječ, prikladnija od one kojom barata hijerarhijska potamologija, riječi pritok. Pjesnik će Pannonius u XV. st. zapisati da Drava teče k Dunavu kako bi s njime „pomiješala ime i vale“; ne znači li to, zapravo, da Drava nastavlja i sama teći koritom Dunava, k njegovoj crnomorskoj delti?

Kao što je zapazio Pseudo Cezarije, Dunav se u Grka zove Ister, a u Rimljana Danubij. Kasnije, za renesanse, pjesnici će slobodno brkati te podjednako klasične nazive. Javit će se, međutim, jedna nedoumica: „Zašto rijeku Dunav povjesnici, a napose zemljopisci, nazivaju tako samo do Beograda, dok niže Beograda ona gubi to ime te se dalje naziva Ister?“

Tako je tu zagonetku ponovio, u XVIII. st., srijemski biskup Ladislav Szörenyi u svom Opisu Srijema. Biskup je predložio i učen odgovor:

„Ja mislim da se Dunav poslije ili niže Beograda zove Ister zato što se is, tj. on, kod Beograda uvećava s tri rijeke, pak se po tome naziva is-ter – on-triput uvećan, odnosno u objašnjenju: on (Dunav) triput (uvećan), tj. rijekama Savom, Dravom i Tisom.

Naime, Dunav je prije nego što stigne do Beograda samo, da tako kažem, is-bis, tj. uvećan za dvije velike rijeke, Dravu i Tisu, a kad stigne do Beograda i ondje primi i treću veliku rijeku Savu, onda postaje is-ter, tj. on (Dunav) triput (uvećan). No, ako je ipak ovo mišljenje kome smiješno, neka iznese bolje i ja ću ga rado prihvatiti.“

U tome se, eto, izvanrednom etimološkom traktatu potkrepljuje, jezičnim sredstvima i argumentima, teorija o stjecanju rijekā koju smo netom suprotstavili onoj o hijerarhiji utjecanja: nakon što primi rijeke koje su mu veličinom gotovo ravne, Dunav odbacuje svoje vlastito ime i prihvaća novo, zajedničko: Utrostručeni ili Ister.

Ali vratimo se Srijemu. Srijem je, vidjeli smo, samo pokrajina pokrajine: zakutak, ta topla slika. Niceta Honijat svojedobno ga je pomnjivo definirao: „Srijem je najplodniji dio Ugarske i leži između Dunava i Save.“ U XVI. st. biskup Stjepan Brodarić, kancelar zlosretnoga Ludovika II., rodom Slavonac, svjedoči da se u tom pogledu stoljećima kasnije ništa nije izmijenilo:

„Tu se nalazi iznimna krasota mjesta s čudesnom plodnošću tla i nepojmljivom ugodnošću podneblja.“

U XIX. st. jedne raskošne jeseni, ovamo se zaputio, pod izlikom etnografije, jedan novovjeki putnik; njegovim ćemo bilješkama zaključiti, u znaku ode, ovu uvodnu crticu:

„Pođosmo putem Rume na lijepih kolicih moga prijatelja. Nema predjela u Slavoniji koji bi tako kao ovaj naličio talijanskim ravnicama zarubljenim krasnimi gorami, plemenitih crta i oblika. (…) Ravnica oko Rume zarubljena je Fruškom gorom baš kao rimska ravnica Albanskom gorom; kao što tamo Frascati leže na podnožju brijega, tako se ovdje Irig blista u daljini prikopčan na grudi krasne planine. Bivši u Rimu, nisam mogao prvih noći spavati, toliko sam bio uzrujan od velikih uspomena, od sjećanja da sam na preznamenitom tlu; kad sam ugledao Beograd, srce mi je povišenim osjećajem kucalo; sišav u srijemsku ravnicu, obuzeše me slična osjećanja i spomen na davnu prošlost. Tu je morala biti Rimljanom druga domovina gdje im je prebivanje bilo pravom nasladom.“ (Iso Kršnjavi, Listovi iz Slavonije)