Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

8. ZLO JEST NEZNANJE

Kašićev prvi dolazak u Slavoniju pada usred zime 1612.-1613. godine. Opis tog puta varira neke poznate ovdašnje prizore:

„Pošli su preko Save na prvo putovanje u donju Panoniju, u ime Gospodnje, za vrijeme najveće studeni po srijemskoj ravnici, koja je sva bila pokrivena snijegom i smrznuta. Četiri su konja vukla saonice.“

A tada, prvi susret sa žiteljstvom:

„Stigoše do nekih podzemnih nastambi, čiji su krovovi virili malo iznad zemlje, te se tek izbliza moglo vidjeti dim koji kao da se isparavao i razlijevao u zrak. Za silazak do peći u kojoj je gorjela vatra bijahu izdubene kao neke stepenice, a uokolo vatre kao zid. Uz vatru se okupila cijela obitelj iz podzemnih prostorija koje su izdubene u zemlji čvrstoj kao kamen. To bijahu kršćani Srbi, koji su od svoga djetinjstva odgojeni u grčkom shizmatičkom obredu, ne znajući da su takvi, niti što je to raskol, niti koji su temelji kršćanske vjere.“

Zanimljivo je kako se stranicu niže tom očevidno žalosnom stanju pravoslavnih Srba suprotstavlja znatno uljuđeniji život katoličkog seljaka (taj će postupak podrobnog kontrasta u književnosti ovjekovječiti I. S. Turgenjev, u jednoj od pripovijesti iz svojih Lovačkih zapisaka). Evo, dakle, kako živi katolički seljak u selu nedaleko Mitrovice:

„U kuću ih je primio neki katolički starac, otac brojne obitelji. Imao je više sinova koji su sa svojim ženama i djecom stanovali na zajedničkom imanju u svojim kolibama po starom patrijarhalnom običaju, skupa sa svojim ovcama, kozama, volovima i drugom stokom, konjima, kravama, magarcima, peradi svake vrsti, pijetlovima, kokošima, pilićima, guskama, golubovima i ostalima. Sve kolibe njegove djece načinjene su od drvenog pletera premazanog blatom i pljevom, dobro i čvrsto zbijene i utvrđene, tako da bez velikog napora ne mogu prodrijeti lopovi i razbojnici. Opasani tim zidovima, oni žive kao u gradu, bez većih nevolja, plaćajući porez svojim turskim gospodarima.“

Nakon te biblijske diluvijalno litanije, toga kratkog razmatranja sadržaja Noine korablje, Kašić, učeni isusovac, progovorio je s neskrivenim prijezirom o pravoslavnim popovima neznalicama. I ono malo što znaju, oni skrivaju od svojega stada. Duhovna noć koja prekriva te nesretne kršćane jest noć neznanja. Ogrezli u grijehe i brojna praznovjerja, oni su kršćani još jedino po imenu. Te se primjedbe u dobroj mjeri tiču i katolika. U bezakonju osmanlijske carevine, otkriva Kašić, na sve strane niču hereze i čudovišna zastranjenja, javljaju se zapanjujuće devijacije: božansko sjeme, lišeno nadzora brižnog oka Crkve, sklono je izrasti u dotad neviđeno raslinje, u pretjerano bujni vrt pun egzotičnog i otrovnog bilja. U grobljima oko Mitrovice npr. nad glave pokojnika ne postavlja se križ nego („po starom običaju“, ublažava stvar Kašić) zasađuje stablo. Oko Osijeka, na vjerničke se grobove polaže deblo drveta ili poveliko kamenje („da ih ne bi vukovi ili psi iskopali“), a na ove se potom donose jestvine, „kruh, jabuke i drugi plodovi“: „za hranu siromasima, a ne za duše pokojnika po običaju pogana“, opravdava taj postupak domišljati Kašić, „jer kada se hranom okrijepe živa tijela siromaha, onda će oni zahvaljivati i moliti za vjerne mrtve“. Nadalje, ima svećenika koji sablažnjavaju vjernike uzimajući žene i rađajući s njima djecu. Kao za vrhunac sablazni, u okolici Vukovara poslanstvo nailazi na nekakve lažne pustinjake koji sebe nazivaju po svetom Iliji:

„Oni žive po turskom običaju, odijevaju se u bijelu lanenu odjeću i plašt, odavajući se raznim praznovjerjima, čaranjima i proricanjima, u jednoj kolibici što su je podigli usred vrta. Gospodin Simon je s jednim starcem između njih govorio turski i ilirski; ovaj je na sva pitanja odgovarao posve ljubazno i pripovjedao mu tko zna kakva čudesa, te o proroštvu koje se obistinilo prema okretanju nekakva kotača.“

Očito, prava krivica nije na vjernicima. Njihove duše – zapale u glib, ogrezle u prljavštinu – ipak su sačuvale djetinju sposobnost prihvaćanja istine. Sva njihova zloća: nema ih tko poučiti. Izloženo jarkoj svjetlosti istine, to se zlo raspršuje kao sumaglica. Kao kakav psihoanalitičar-terapeut, Kašić drži da biti izliječen znači spoznati. Kada patri svom dobrohotnom slušateljstvu rastumače vjerske istine i ponude mu svete sakramente, tada mu duše obuzimlje „radost“ i ono smjesta prihvaća napola zaboravljenu molitvu, s upravo probuđenim žarom. Heretici, koji sa strane gledaju te uzvišene obrede, od čuda „zanijemljuju“. I sami Turci, promatrajući dotad neviđeno, „ostaju zadivljeni“.

Stanje crkvene organizacije što ga je Kašić zatekao u Slavoniji bilo je svakako žalosno, ali ipak nije potvrdilo njegova posve mračna očekivanja. Već prvi dani boravka u Srijemu donijeli su mu neka ugodna iznenađenja. Nedaleko Mitrovice patri su izgovorili misu na otvorenom, „pod jednim stablom u polju“. „Tu su završili bogoslužje bez ikakve smetnje od turskih konjanika koji su u blizini prolazili i gledali. Patri su se veoma čudili velikoj slobodi vjernika.“

Već oko 1550. javljaju se izvješća o neometanim javnim nastupima katoličkih i protestantskih propovjednika. Preuzimamo Pavičićeve trijezne zaključke: „Turske vlasti nisu u pravilu smetale katoličkoj crkvenoj organizaciji. U dosta slučajeva one su pokazivale i dobru volju, da joj pomognu“. Kršćanstvo pod Turcima nije bilo izloženo trajnoj represiji; točnije je reći da je pretrpjelo nekoliko snažnijih udaraca. Nakon ratnog razdoblja 1526.-1537. godine, naredni sličan udarac uslijedio je tek 1599.-1600. Tada su Turci „silnom rukom“ ugušili ustanak kršćanske raje, koju je iz Požege poveo Luka Senčević u nakani da spali znameniti osječki most, te je pritom „poklao silne Turke i samog bega uhvatio na bijegu u Valpovo i nabio ga na kolac“ (Bösendorfer). Požar ustanka proširio se tada gotovo čitavom Slavonijom. Na toliki neposluh Osmanlije su uzvratile dovodeći nesmiljene tatarske čete. Posljedice njihove krvave prisutnosti u Slavoniji (što kao da ponavlja stradanja iz davnog XIII. stoljeća) daju se razabrati iz već spomenutog razgovora što ga je Kašić vodio s iločkim begom Hasan-begom.

„Znajte, dobri ljudi“, kazivao je tada ovaj, „da sam ja vratio sve vaše srijemske kršćane u ovome dukatu ili sandžaku, koji su ranijih godina, za vrijeme panonskog rata, pobjegli na sve strane u šumovita i brdovita mjesta ispred tatarskih razbojstava.“