Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

6. STUDIA MONGOLICA

„Kao rulja divljih pasa, koja se na hiljade razmnoži u prašumama Indije i kuda prođe ne ostavlja ništa živa, ni tigra, ni pitona, ni slona, ni čovjeka, rulja od koje nema obrane, jer na jednu samu zvijer naleti u isti mah čopor tih proždrljivih i uvijek gladnih životinja, koje ne ostavljaju ni tragova poginulih iza sebe, jer proždru i kožu i meso i kosti, neprestano jureći dalje za plijenom; ili kao ogromni morski pas koji nema drugog posla u životu do jurnjave za plijenom preko nepreglednih morskih pučina, i gutanja svega živa što zapane u njegove čeljusti oboružane redom zuba, dok u nezasitnoj proždrljivosti ne proguta koju krupnu morsku neman, što mu svojim račvastim repom začepi žvale, a tjelesinom ispuni i otromi nutrinu te joj zapriječi disanje dok ne crkne…“

Ne, to nije spjev o stvaranju svijeta. To nije Enuma eliš. To je književnikov pokušaj da dočara daleku zaboravljenu strahotu; pokušaj da uvjeri nas, a također i sebe, da se taj događaj što ga bilježi suhoparna povijest doista dogodio, tu, na obalama tih rijeka, u toj ravnici koja je jednom ZAISTA zadrhtala pod gvozdenim ratnicima, kao u onome Šenoinu stihu u kojemu, neodređeno, „od zlata drhće ravnina“.

(Neka to „ZAISTA“ bude jedina riječ u čitavoj knjizi koju bilježim majuskulom. „Zamisliti“: taj glagol nije nipošto zabranjen historiografu. Ideja o nespojivosti fantazije i historiciteta možda je samo priprosta predrasuda. Zatečeni znanstveni šepavci neka se požure da je što prije prekriže i zaborave, uzmognu li. Georges Duby, na samu početku svoje knjižice Europa srednjega vijeka, kazuje doslovce: „Zamislimo. To je ono što povjesnicima uvijek valja činiti.“)

A. Tresić-Pavičić, osim svojih nadahnutih i silovitih imaginiranja, potrudio se i da nam iznese, sažimljući francuske autore, nešto poput kratke povijesti Mongola. Tu se prate vrtoglave sudbine Velikoga Kana Temudžina i njegovih generala. Jednu malu filološku digresiju nemilosrdno ćemo denuncirati:

„Malo nakon toga nije za narod i vojsku bilo dovoljno ime Temudžin, nego mu dadoše ime Sutu Bogdo (Sin Nebesa, ako to ime dobro tumači francuski historik Cahun, iz kojeg ove podatke vadim). Za nas Hrvate to ime čudno zvuči, jer nas sjeća na narodno ime Bogdan, što ne može biti nego slučajno, jer naš jezik nema nikakve srodnosti s mongolsko-turskim jezicima. Bar filolozi tako kažu.“

Da, „tako kažu“, ali tko će znati? Valja uvijek sačuvati nešto skeptičke rezerve.

Zatim se uzdiže Džingis-kanova sposobnost da se okruži izvrsnim vojskovođama, poput Batua, Kadana, Bedaja; a napose Subutaja, koji je „najveći osvajač što ga historija poznaje“. Pisac tu citira omiljenog Cahuna (govor činjenica jest najubojitiji): „Od Koreje do Furlanske osvojio je trideset i dva naroda i dobio šezdeset i pet kampalnih bitaka.“

Zaista, pred takvim se podatkom zastaje. Opčinjaju ratna superiornost i brzina koja kanda u sebi ima nešto prezirno. Na djelu je opet ona tumenska vojna organizacija. (Jedan je tumen čitava samostalna armija, s deset tisuća ljudi: „nezavisna taktička formacija kojom zapovijeda general“, reći će B. Spuler.) Europu je snašlo kratkotrajno i nezaustavljivo osvajanje: ta dvostruka sramota. Sudeći prema vijestima suvremenika, tatarska je najezda nešto poput groma koji osvjetljava udarac što ga zadaje. Njihov plijen: čitava Srednja i Istočna Europa, osvojena za ciglih pet godina (1237.-1242.). Taj ih plijen ne zadržava: ugrabljuju koliko stignu u trku, s kónjā.

Tatarska je provala pomalo čin demonstracije: naznaka strašne mogućnosti, koja na sreću nije doživjela svoju posvemašnju realizaciju. Stepska je Azija očitala Europi munjevitu lekciju. Kakav je otpor ova mogla, raspršena i prestravljena, pružiti uspostavi trajne dominacije, da su je Tatari poželjeli provesti? Teško da bi značila ozbiljniju zapreku, i povijest bi u tom slučaju, kako se znade uzdisati, krenula posve drugim tokom. Jesmo li doista, u tih nekoliko godina tatarske prisutnosti, na raskršću tako korjenito različitih mogućnosti?

U drijemežu povijesti, ili Povijesti, tatarska epizoda nalikuje na nekakvo lucidum intervallum: bljesak ideje u kaotičnom Umu, ideje o Carstvu; plima događaja, koja se naglo povlači, neobjašnjivo kao što je i nabujala.

(V. Appendix)

„Kao ogromni morski pas koji nema drugog posla…“, čudovištan gotovo kao ta poredba, Subutaj bijaše načeo Europu još 1224. Raspršio je tada vojske ukrajinskih velikaša, ali su ga kineske prilike odvratile od Zapada. (Ne zaboravimo, ovo je samo jedna od mongolskih fronti: euroazijsko ratište.) Predah traje čitavih trinaest godina: dodatno ruglo, to dugo vrijeme koje je, udijeljeno nakon krvoločna upozorenja, moglo korisnije upotrijebiti. A zatim, povrh svega, ne hajući za tu pogibeljnu pauzu, 1237. otpočinje temeljito osvajanje.

Države se ruše jedna za drugom: Velika Bugarska, kumanska kneževina, ruske kneževine „od Crnog do Bijelog mora“. Tresić-Pavičić posvećuje u ovom poglavlju plodnu pažnju plemićkim imenima: „Mstislav Smjeli, da ne bi osramotio svoje ime, koje je do tada u smjelosti sretno bilo…“ Potom Litva, Prusija, Poljska. „Poljski kralj Boljeslav Stidljivi (…) kojemu ime zvuči kao lucus a non lucendo, pobježe bez stida“: nesumnjiva duhovitost, koja obilato iskupljuje ono malo prethodne filologije.

Nevoljni se Boljeslav utekao nikome drugom no Beli IV., kralju koji će uskoro i sam postati znamenitim bjeguncem. Nadalje, Šleska i Moravska, nakon pobjede nad Česima i Nijemcima kod Legnica 1241. A tada, sporni poraz kod Olomouca. Naš pisac, koji drži na umu kome ima pripasti konačna zasluga, trijezno razmatra tu tajanstvenu bitku:

„Bitke kod Olomouca doduše nije bilo…“

(nije je, dakle, niti bilo)

„…ali nije isključena mogućnost…“

(mogućnost)

„…da je postojao junak Jaroslav Hvjezdohorski, praotac potonjih grofova Sternberga, koji će se biti istakao junaštvom u manjim bitkama,…“

(dakako)

„…ili ga oni izmisliše da proslave svoje ime (Hvjezdohorski- Sternberg)…“ (V. Appendix)