Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

12. TRAKTAT O KAMENU I O DRVU

Urota koju je predvodio vojvoda Nikola Iločki, deset godina ranije, djelotvornije je osporila Matijaševu apsolutnu vlast. Samo je o Fridriku III., njemačkom kralju, ovisilo hoće li preoteti ugarsku krunu. Na koncu su se nezadovoljnici izmirili s Matijašem, koji je prihvatio nužnost nekih ustupaka. Prije svega, njemačku „rezervaciju“ ugarskog prijestolja za slučaj da kralj umre bez zakonita nasljednika; a 1472., devet godina nakon pada Bosne i smaknuća kralja Stjepana Tomaševića u turskome taboru, Matijaš proglašava vojvodu Nikolu bosanskim kraljem, što će zapravo reći, s obzirom na tursku nepomirljivost, nekom vrstom „kralja bez zemlje“. Dakako da je, i uz tu rezervu, potonja činjenica vrijedna pažnje. Kako je naime slavonski velikaš, osim bosanskim kraljem, bio i hrvatsko-slavonskim banom te vranskim upraviteljem, Ferdo Šišić neće propustiti da dalekosežno napomene:

„Taj primjer, da su Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna činile jednu administrativnu cjelinu nije usamljen u to doba, što je zacijelo veoma poučna činjenica iz vremena najmoćnijeg ugarskog kralja.“

Svojedobni je Nikolin saveznik protiv Matijaša bio, uz ostale, i Ladislav Gorjanski: ponovo naziremo obrise neke slavonske opozicijske falange, koja pomalo postaje pravilo u rasporedu snaga u ugarskome političkom prostoru. Stare Bizantske napomene o najbogatijem dijelu Ugarske kao da se tu potvrđuju i nastavljaju u tradicionalnoj nadmoći slavonskih velikaša, njihovoj političkoj težini i prevazi. Češće doduše neuspjeli nego uspjeli, njihovi redoviti prijepori s ugarskom krunom svakako svjedoče postojanu ekonomsku „argumentaciju“.

Vojvoda i „kralj“ Nikola Iločki kuje vlastiti novac, a svom nasljedniku namiče sedamdesetak tvrdih castella: o tom Lovri „ohole duše“, reći će biskup Szörenyi, „pisalo se da je posjedovao pod ugarskom krunom sedamdeset i dvije tvrđave i isto toliko posjeda…“ Za posljednje dvojice Iločkih, i sam grad Ilok upoznaje svoj apogej.

Civitas Wylak druge polovine XV. stoljeća uzorni je srednjovjekovni grad, vjerna lekcija trostruke koncentrične sheme: curia-urbs-suburbium. U jezgri grada koči se feudalna curia nobilitaris ili arx, velikašev dvor ili kaštel, čvrst i nepristupačan. Opasuju ga, još jednom, neosvojive zidine od opeke, opskrbljene kulama, nazubljenim kruništima sa strijelnicama i pokretnim mostovima. Unutar njih su, osim curiae, još i gradske crkve: to su elementi urbsa, tijesno okupljeni. Napokon, izvan zidina (extra muros), prostire se predgrađe ili, točnije, podgrađe: suburbium. To je „trbuh grada“, njegovo ekonomsko ili fiziološko biće: prostor obrta i trgovine, sajmišta i izukrštane uličice koje se nazivaju, posve pragmatično, „kožarska“, „lončarska“, „ribarska“… Toj je utrobi grada svojstvena, posve prirodno, izrazita ranjivost. Ne opasuju je debeli bedemi, što je možda i posljedica nemogućnosti fiksacije, za razliku od urbsa koji je statičan i definiran, nepomičan i naizgled vječan.

Eto tipična odnosa „donjeg“ i „gornjeg“ grada (trodijelna se shema često pojednostavnjuje u dvodijelnu, binarnu). Odnos tvrde jezgre i podatna omotača: odnos (prividno) trajnog i (prividno) propadljivog. Donekle, taj se odnos podudara u arhitekturi s odnosom drveta i kamena. Ta važna distinkcija pomaže nam također da razlučimo bíto srednjovjekovnoga grada i sela. Treba, prije svega, odgovoriti na pitanje što u srednjem vijeku znači ta riječ koju često rabimo (nerijetko na pravu sablazan): grad.

Bösendorferov katalog naseljā razlikuje: kaštele, gradove i sela. U Srijemskoj županiji, on nabraja dvanaest gradova; u Vukovskoj trideset i tri; u Požeškoj dvanaest; u Cisdravskoj Baranjskoj sedam; u Križevačkoj, prostorno najvećoj, čak sedamdeset i dva, od čega gotovo polovinu istočno od Ilove. U svemu, dakle, više od devedeset (!) gradova na području što bi ih danas jedva namaknulo dvadeset! U srednjem vijeku, grad ne nastaje rastom i preobrazbom sela: grad se utemeljuje. Veličina, uostalom, ne igra ulogu. Posrijedi je, dakle, ne toliko „razlika u stupnju“ koliko „razlika u naravi“ (ta magistralna lekcija na koju se „nova povijest“, antropološka povijest, neprestance poziva): što će ipso facto reći razlika od početka, ab origine: pitanje je li starije selo ili grad ravno je onome koje dvoji između kokoši i jajeta.

Posrijedi je, ako hoćete, razlika između kamena i drva: ista ona koju smo našli i u samu gradu, između urbs i suburbium. Poželjeli smo primjer gdje su drvo i kamen posve približeni, kako bi kontrast bio što uočljiviji. Našli smo ga usredotočivši pažnju na iločke zidine, velikim dijelom dobro očuvane do danas. (One doduše nisu od kamena nego od opeke, onakve valjane opeke kakvu je drugdje pohvalio otac Kašić: u Slavoniji, čak i na obroncima Fruške gore, taj je supstitut posve razumljiv, i ne mijenja ništa na stvari.) Zidine iločkoga urbsa posjeduju s vanjske strane naročite konzole: prema nedvojbenim zaključcima profesora Szába, posrijedi su jedini preostaci drvenoga obrambenog zida, ili pred-zida. Ukazuje nam se, u rekonstrukciji, slika dvostrukoga zida, „kamenog“ i drvenog, što ga je gledalo XV. stoljeće. Zatim protječu stoljeća. Danas zid nalazimo jednostruk: onaj kameni, gotovo neizmijenjen. Drvenome nema ni traga. Dramatiku te disimilacije izvanredno je sažeo J. Le Goff u svojoj Srednjovjekovnoj civilizaciji:

„Vrijeme koje sve idealizira, idealizira materijalnu prošlost ostavljajući u životu samo njene trajne dijelove i brišući ono što je osuđeno propasti, a što je bilo gotovo sve. Srednji vijek je za nas jedna veličajna zbirka kamena: katedrale i zamkovi. Ali taj je kamen samo sićušni dio onoga što je bilo. Nekoliko kostiju ostalo je od tijela iz drva ili još skromnijeg i nepostojanijeg materijala: slame, blata i lijepa. Ništa ne pruža bolji prikaz osnovnoga vjerovanja srednjega vijeka u razdvajanje duše i tijela i dušino nadživljavanje. Nakon što mu se tijelo pretvorilo u prah, ostavio nam je svoju dušu utjelovljenu u trajni kamen. Ali ta iluzija vremena ne smije nas zavarati.“

Ne smije nas, dakle, obmanuti ta današnja prevlast, ili čak svevlast, kamena (odnosno opeke). Drvo je bilo gradivo „mračnih vjekova“. Katedrale i stolne crkve, samostani i zamkovi, tvrđave i gradski bedemi: bila je to samo „kamena mrlja“ na prostranijoj kružnici ispunjenoj propadljivijim gradivima što ih je rabio srednji vijek. Nema, međutim, sumnje da je „kamena mrlja“ – mrlja koja se širi. Drvo se, naprotiv, ne širi: reklo bi se da sama njegova reprodukcija iziskuje dovoljno napora. Drvo se dapače povlači pred postupnim osvajanjem kamena, koji više ne ispušta ono što jednom osvoji. Sučeljujemo se s tim polaganim nadiranjem kamena, čak i u Slavoniji, u tom carstvu drveta.

S aspekta graditeljske civilizacije, srednji vijek je proces petrifikacije čovjekova svijeta, tog svijeta kojega je drveni dio – u smislu neke provizorne filozofije materijalne povijesti – samo privremeno rješenje. U Slavoniji, taj će proces zaustaviti kobno XVI. stoljeće: razrušene crkve i samostani, kurije i kašteli razoreni odmah ili tijekom upotrebe; turska je okupacija prekinula taj mirni život kamena koji se gotovo mogao podrazumijevati. Za razliku od kamena, drvo je prisiljeno da uvijek iznova – u razmacima koji, primjerice, za seoske crkve u vlažnoj ravnici iznose samo tridesetak godina – podčinjava isto mjesto i istu funkciju. Dvije temeljne činjenice srednjovjekovnoga graditeljstva jesu: drvo u neprestanu periodičnom osvajanju istoga prostora (i u polaganu zamjenjivanju kamenom); kamen u sporom napučivanju novoga prostora. Drvo koje uporno pokorava vrijeme; kamen koji polako napreduje prostorom.