Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

4. DOLAZAK

Sredina šestog stoljeća. Avarski tumeni, golemi konjanički odredi, napreduju put starog dunavskog limesa. Osvajaju i robe, ali su i sami u bijegu: pred Altajskim Turcima. Pokoravaju bugarska plemena Kutrigure i Utigure, raspršuju Hune, ostatke strašnih Huna iz prošlog stoljeća, pljačkaju Ante. Pošto prijeđu Dunav, poraze ih Franci pod Sigisbertom. Avari se vraćaju na Dunav.

Na sutocima velikih rijeka komešaju se tada brojni narodi. Germanski Gepidi i Langobardi, primjerice; ali njihova je uloga drugotna: oni su ulog u većim igrama, u zapletenim ratničkim trgovinama. Jedan je igrač, međutim, na ovom prostoru neizbježiv: to je Bizant. Bizant je svakako najlukaviji igrač, ali njemu je i najteže: on mora igrati na mnogo strana, od kojih je zacijelo najopasniji Istok, perzijska pogibao. S Avarima, čija je snaga respektabilna, valja biti oprezan; bizantski ih dvor proglašava svojim „prijateljima“, a njihova kagana Bajana „carevim sinom“. Slabije valja, naprotiv, eliminirati. Sukobu zavađenih Germana Bizant pripomaže: Gepidi podliježu, pobjedničkih se Langobarda oslobađa tako da im prodor usmjerava dalje na Zapad, prema dnu jadranske zavale.

To je trasa kojom se nepovratno putuje. Pritisak mnoštva naroda sa stepskog Istoka, iz dubine kontinenta, uvjetuje to ireverzibilno kruženje. Nisu li sto godina ranije Vandali, jednom mimoišavši talijanski poluotok, morali napraviti golem krug uzduž čitave Europe i, preko Gibraltara, Sjevernom Afrikom, eda bi došli u priliku da iznova, ovaj put s juga, zaprijete Italiji i Rimu?

Bizant mora s vremena na vrijeme popuštati tom pritisku; ali u času kad se prestane opirati nastupa nova, oprečna, taktika: sada prodor valja pospješiti. Tako protivnik, zadržavan najprije koliko dopuštaju snage, biva zatim pogurnut i proslijeđen. U velikom kruženju, svaki korak otvara poželjan prazni prostor. Popunjava ga tko se najbliže zatekne. Odlazak Langobarda pružio je priliku Avarima: oni su već oko 575. u Srijemu i Slavoniji. Uostalom, prisvajanje toga gepidskog područja bilo je jedan od uvjeta pod kojima je kagan pristao na savez s Alboinom, langobardskim kraljem. To je i opravdanje koje predočuju Bizantu. Spremno si pripisuju zasluge za gepidski poraz. Prema riječima avarskog poslanika Solaha što ih bilježi Menandar Protektor, „dotična im zemlja po pravdi najviše i pripada, budući je ranije bila u posjedu Gepida, a ove su pobijedili Avari, pak zato s pravom i njihovi posjedi pripadaju prije njima negoli Romejima“. Tom su prilikom napali i sam Sirmij, ali se grad neće dati zauzeti u naletu; obje strane pridaju osobit značaj tom gradu, „ključu Dalmacije“.

„Poslije borbe o bedeme,“ piše Menandar, „Bajan je poslao neke da pregovaraju o miru. Neki u Sirmiju, popev se na vrh termi koje su još stajale na raspolaganju narodu, kako bi po običaju osmatrali neprijatelja, (…) posumnjaše da ide avarska vojska pa odmah javiše i poslaše znak.“

Avari imaju razloga za zlovolju jer im je car Justin II. (565.-578.) ukinuo godišnje „darove“, a njegov je podmukli prefekt Tiberije napao nezaštićene avarske tabore dok su ratnici ispratili svoje saveznike Langobarde na Zapad. Sada, osim predaje Sirmija, Avari traže i mnogo novca, „te uobičajeni novac što su ga Kutriguri i Utiguri primali od cara Justinijana, budući je Bajan pokorio oba ta plemena“. Povrh toga, i neke ratne zarobljenike. Sve to „kako bi Bajan opet bio carev sin“. Podmukla, licemjerna igra.

Kad ga je sirmijski zapovjednik odbio, kagan šalje jedan kutrigurski tumen u pljačku Dalmacije. Istodobno, na pozornicu izlaze, prvim samostalnim nastupima, i Slaveni. Oni „pustoše Heladu“. Za civilizirani svijet, to je tada posve egzotičan narod. Bizantinci se zabavljaju zastrašujući se ovakvim čudovišnim i porugljivim predodžbama:

„Sklavini rado žderu ženske dojke jer su pune mlijeka, a uz to razbijaju dojenčad o stijene kao štakore (…) Divlji su, slobodni, i bez poglavara, budući svoje vođe stalno ubijaju bilo na gozbi bilo na putu; hrane se lisicama i divljim mačkama i veprovima, a međusobno se dozivaju kao vukovi kad zavijaju.“ (Pseudo Cezarije, Dijalozi)

Dok se nad carstvom Romeja jedna za drugom nadnose mračne pogibli, u njegovoj unutrašnjosti, kao iza teških bogatih zastora, traje to mekoputno civilizirano brbljanje dvorskih laskavaca, lakrdijaša i podjetinjilih umjetnika i učenjaka.