Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

2. BUGARI

Bez okolišanja, Bugari anektiraju istok, Slavoniju. Zapad, pak, knez Omortag povjerava knezu Ratimiru kao svom podložniku. Zlosretni će Ratimir, međutim, ubrzo popustiti pred argumentima kralja Ludovika Njemačkog (jednog od znamenitih „strazburških prisežnika“) i njegova grofa Ratboda. Trpimirova je Hrvatska tako ponovo pod zapadnim pokroviteljstvom. Bila bi anakronična formulacija „okrenuta Zapadu“, osim ako se ne misli „okrenuta leđima“: u ta davna pogibeljna vremena, biti satelitom Zapada za Hrvatsku je prije svega značilo budno motriti Istok: Bugarsku. Kan Boris ne počiva. Preuzmimo ponovo Konstantinova izvješća:

„Ali niti Bugarin nije zaratio na Hrvate, osim arhonta Mihajla Borisa, koji je došao i s njima zaratio; no ne mogavši ništa postići, sklopi mir i obdari se prijateljski s Hrvatima.“

Dovoljno je poznato kako Hrvatska, u doba ujedinitelja Tomislava („hrabra mladića i krepka rvača“), silovito odolijeva Mađarima na Sjeveru. Za Bugare, pak, s kojima graniči u Slavoniji i Bosni, znači nepoželjnu glavobolju u tom kritičnom trenutku kad bi Bizantu (potučenom 917. kod Aheloja) dostajao još jedan takav udarac pa da ga potisne i nadvisi Simeonovo žezlo. Prije tog odsudnog udarca, „car i samodržac Bugara“ Simeon podiže sračunatu galamu, čiji sadržaj ima zastrašiti: 925. proglašava se, drsko, „carem i samodršcem svih Bugara i Grka“. Iste je godine, ne bez uzročne veze, Bizant priznao Tomislavu kraljevski naslov.

Car Konstantin, taj naknadni umjetnik „upravljanja carstvom“, u ovom trenutku bez sumnje strepi od Bugara i s neskrivenim zadovoljstvom bilježi kolikom vojnom silom raspolažu Hrvati: „Krštena Hrvatska ima konjaništva do šezdeset tisuća, pješaštva do sto tisuća, sagena do osamdeset“ itd.

Naredne se godine Bugarska pokrenula. Nastupio je trenutak nevoljnoga vojskovođe Alagobotura. Bio je to zapovjednik kojeg je Simeon poslao na Hrvatsku: da obavi, reklo bi se, tu preliminarnu operaciju. Tomislav ga temeljito potuče. U tili čas, budućnost se srušila i raspala.

„M. C. Bayet u istom djelu (Histoire générale) govori dosta dugo o bugarskom caru Simeonu i nazivlje ga le Charlemagne bulgare. Čini se, ako je netko Karlo Veliki, da bi u tako ogromnom djelu moralo biti i rečeno, kojom je smrću dovršio. Kada se opisuju njegove doista sjajne pobjede nad grčko-rimskim carstvom, čitatelj bi želio znati je li se našao tkogod, koji je i njega pobijedio. Ni riječi o tome da je poslao na Hrvate najboljeg svoga generala Alagobotura; a kada se niti on niti itko od njegove vojske nije vratio, da tom pobjedniku carstva javi, kako im je u Hrvatskoj bilo, da je Simeon pošao sam da kazni Hrvate, što su u svojoj zemlji njegovu vojsku uništili; da opet nije bilo nikoga da dojavi Petru, sinu slavnoga cara, kako mu je prošao otac i njegova hrabra vojska u hrvatskim gudurama.“

Tako, naime, prosvjeduje književnik Ante Tresić Pavičić u svojoj raspravi Izgon Mongola iz Hrvatske, izdanoj u Zagrebu „prigodom sedamstote godišnjice 1242.-1942.“. Potonja rečenica iz našega navoda doduše može zavesti u zabludu: Simeonova sudbina ipak nije bila tako strašna. Ali suradnje s piscem Pavičićem, čiju su nam knjigu sretne okolnosti podastrijele, ne mislimo se nipošto olako odreći. To je očevidno jedan od onih proučavatelja nacionalne baštine koji navješćuju da su si za geslo uzeli Horacijevo „carent quia vate sacro“. Poduži smo si navod dopustili u nakani da ovo poglavlje posvetimo bezazlenoj uspomeni domoljubive historiografije.

Poslije mira s Hrvatima (926.) i Simeonove smrti (927.), omamljena je Bugarska izgubila i Slavoniju i Srijem: tada ih prigrabiše Mađari. Kratkotrajna Samuilova renesansa iznova ih je preotela; a tada je nastupila neobična podudarnost, jedna obrnuta povijesna varijacija. Iz zaleđa, ojačali Bizant Bazilija II. postupno je zaposjeo čitavu Bugarsku. 1018. preostao je još jedino bugarski Srijem. Iz te oaze beznadnog otpora, tvrdoglavi upravitelj Sermon odbija predati Srijem Bizantincima. Mjera podudarnosti gotovo zapanjuje. Prisjetimo se sirmijskog upravitelja Bizantinca Teognisa koji u VI. st. odbija predaju Avarima. Četiri i po stoljeća kasnije povijest je hirovito unaprijedila Bizantince. Koja bi superiorna mašta to bila predvidjela u onim godinama bizantskog sumraka i „krvavog kaosa“, pred barbarsku noć koja se nadnosi?

Prisjetimo se kako je stari ljetopisac Menandar onomad primijetio da „kagan za pregovora sjedi u zlatnu stolcu, ukrašenu draguljima, svakako plijenu s nekog pohoda na carstvo; i kako ga Avari zaklanjahu štitovima, da ne bi Bizantinci na nj bacili strijele“. U XI. st., Bugarin Sermon i bizantski zapovjednik Konstantin Diogen pregovaraju o predaji Srijema. Konstantin Diogen, Bizantinac, bijaše se odlučio na beščašće, sramno i podmuklo djelo. Dok su tekli razgovori, on trgne ispod haljina mač i ubije bugarskog upravitelja Sermona… Povijest ograničenih stvaralačkih mogućnosti, povijest ponavljanja i varijacija: borgesovska povijest, treba li reći…