Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

13. RUŽICA-GRAD

Kamen, međutim, ne mora biti pouzdan jamac da će se – preuzmimo Le Goffovu alegoriju – „duša“ civilizacije spasiti. Iako neuništiv, i ma kako golema bila kamena građevina, može se dogoditi da do nas dopre, poput glasnika koji je za duga puta zaboravio svoju poruku, takoreći uzalud: kao gomila bezimena kamena. Te šutljive ruševine tvore posebno poglavlje povijesti graditeljstva. Čini se da u osnovi svih takvih povijesti stoji neki prijelom, naglo zastiranje upamćene prošlosti. Nešto pogađa stanare; građevina je napuštena, ili je nastanjuju novi. U zaborav ili u legendu tone brzo, kao lađa. Usud naših protagonista, Iločkih, odvodi nas sada put jedne takve građevine. Na obroncima slavonskog središnjeg gorja mnoge još dandanas stoje uspravno, oronule. Najvećoj od njih, na Krndiji, ime se zametnulo: zovu je, potonjim pridjevom, naprosto Stari grad. Niže prema današnjoj Orahovici stoji druga, Ružica-grad, o kojoj se marom arhivskih čitača i kopača prikupila hrpica kakvih-takvih znanja. Ono što zapanjuje u tih šumskih ruševina jest veličina. Posrijedi su ponajveće sredovječne gradine unutrašnje Hrvatske.

„Nadomak sela Orahovice (narod veli: Orovica) u kotaru našičkom u Slavoniji ima na visu stara gradina, za koju nitko ne zna kazati kada je zidana, samo se zna, da je jako stara, te se o njezinu postanju čuje u narodu ova priča: …“

Tako se najavljuje priča o gradu Ružici, nakon što su naraštaji ljudi, reklo bi se, odavno izgubili svaki doticaj s njenim iskonima. Objavio ju je, u 12. broju Akademijina „Zbornika za narodni život i običaje“, autohtoni izvještač Franjo Voćinković. Teško da ona može pružiti podataka upotrebljivih u našoj rekonstrukciji, ali ćemo je rado poslušati.

„Bio bogat spahija, ali je bio jako i goropadan“. Druga vrlina ugrožava prvu: susjedi se slože te vlastelinu (ili „spahiji“) pootimlju i unište svekolik imetak. Kako bi se ubuduće osigurao, vlastelin odluči sagraditi nepristupačan grad. Svoje „robove“, kojih je „vrlo mnogo“, odvodi „u pō planine“. „Tu je stajao vis kao kakav stupac“, tumači narodni pripovjedač (možda s naročitom fascinacijom Slavonca). „Svud oko njega bili su duboki jarci i jazmačine, a on se digao visoko, da mu bude glava prva do sunca“. Na tome vrhuncu vlastelin nakani podići grad. Pothvat se odmah pokazuje suviše mukotrpnim: ne zna se je li teže robovima ili volovima: „morali su jadni uz ono strašno brdo vući građu, kamen i sve što je trebalo“. Štoviše, posve neizvediv: umiješa se Bog, jer mu nije po volji ni grad ni „to mjesto hajdučko“. Što roblje obdan podigne, Bog obnoć ruši. Bezizlaznu situaciju prekida jedan vol „plaveta“. On svjetuje roba: mjesto na kojem sutradan osvane bit će ono gdje valja graditi. Zaista, u zoru nađu vola na obližnjoj uzvišici: „nad njim je bio velik orah, a pod orahom upravo nad plavetinom glavom savila se divlja ruža“. Rasplet je tu, u dvostruku smislu: pokazano je istinsko mjesto za grad (i to kakav: „bio je grad da mu nije bilo para u zemlji“); povrh toga, daju se elementi za imenovanje grada: „spahija mu je nadio ime: Ružica grad Orovica, jer je našao plavetu pod ružom i orahom“. Priča je dvojako etiološka: istodobno tumači podrijetlo grada i njegova imena.

Pitamo se ima li u njoj autentičnih crta, zamagljene povijesne istine. Dakako da takvi sastojci ne mogu u ovako poznoj priči više biti eksplicitno izrečeni. Od prve do zadnje rečenice, priča niže svoje fikcijske karike: slijedi vlastitu logiku, ne osjećajući nikakve obveze vjernosti prema nekoj izvanjoj ili prethodnoj stvarnosti. Ali je možda ipak načinjena od raspoloživih krhotina neke prethodne priče, čija se logika zagubila. Uzmimo naprimjer taj model zaokreta: odustajanje od prvotnog odabira mjesta. Zašto ne bi u pozadini priče moglo stajati to stvarno davno kolebanje? Štoviše, i ono što je razriješilo dvojbu: jedan kmetski vol, lišen doduše nadnaravnih sposobnosti, ali koji je (recimo) za noćnog počinka odlutao i u zoru bio pronađen na nekom od susjednih brežuljaka, skrenuvši tako na nj pažnju graditelja?

Arhivska strategija otpočinje priču drukčije: moramo se najprije spustiti nekoliko grana niže na rodoslovnom stablu Iločkih. Onamo gdje se iz palatinske loze Kontovih granaju na jednu stranu Iločki, a na drugu Orahovički. Ti potonji zapravo ostaju u djedovskome gnijezdu, u Ružici, koju je Nikola Kont 1357. dobio od kralja Ludovika, u zamjenu za Zrinj (Ludovik je potom, u okviru te zanimljive transakcije, Zrinj odmah proslijedio knezu Jurju Šubiću, koji je kralju ustupio Ostrovicu). Za čitavo vrijeme dok se, u osobi vojvode Lovre, Iločki ponovo ne nađu među zidinama Ružice, imat će dakle u tome gradu srodnike Orahovičke (de Raholcz).

Prije 1357., grad je Ružica očito bio kraljevski posjed: u tome se statusu prvi put spominje već 1228. Ništa, međutim, ne znamo o njenim stanarima iz tog razdoblja. Ono što udara u oči jest izrazitost fortifikacijskog momenta: Ružica sintetizira, kao golemi grad-tvrđava, urbs, castellum i curia.

Djelo je, čini se, napora da se za sve stanovništvo nađe mjesta unutar zidina. Unutrašnjošću dominira pravokutna jednokatnica, neka vrst palače, dimenzija 85×25 metara. Sa zapadnog boka, na nju se okomito upire gradska kapelica sa sakristijom. Okružuje ih dovoljno otvorena praznog prostora. Cjelinu opasuju visoke zidine, mjestimice dvostruke, ojačane potpornjima. Na ključnim se točkama uzdižu obrambene kule, četvrtaste i kružne; sa sjevernog čela, „palaču“ štiti topnička platforma. Može li se Ružicu povezati s graditeljskim usmjerenjima poslije tatarske provale i s Belinom formulom o gradnji kurija „ad modum fortalitii“? Ili te naglašene borbene konture radije pripadaju kritičnim predturskim desetljećima? Taj neočekivani grad-kuća ljubomorno čuva svoje tajne.

Fortifikacijska komponenta ne isključuje posve onu dekorativnu. Mijenjajući vlasnike (prema turskoj okupaciji sve ubrzanije i nervoznije), Ružica dotjeruje svoju arhitektonsku fizionomiju, slijedom novih stilova. Pažnju istraživača podjednako će privući „raskošni uređaj gradnje“ (Szábo) kao i pojedinosti gotičke kapelice ili unutrašnjosti „palače“: nad olovom pocakljenim figuricama pećnjaka uznosito će se zaključivati da „peći grada Ružice u Slavoniji nisu zaostajale iza sličnih remek-djela pećarskog umijeća razasutih po zamcima i bogatim građanskim kućama XVI. stoljeća Srednje Europe…“ U istome XVI. st., taj gotovo organski život kamenoga grada prekidaju Turci. Oni doduše u Ružicu smještaju svoju stalnu posadu; osvojili su je tek 1543., za pete Sulejmanove vojne, nakon što je za šest godina nadživjela Katzianerovu slavonsku tragediju. Bili su to oni tvrdoglavi kameni gradovi srednje Slavonije kojih će konačni poraz biti označen padom Virovitice 1552. Pod Turcima otpočeta degeneracija kamene Ružice pokazat će se nepovratnom.

Možda je izumiranje Orahovičkih dovelo, potkraj XV. stoljeća, do ponovne prisutnosti Iločkih u Ružici. U svakom slučaju, 1495. godine Lovro Iločki zatječe se u tome gradu pod neobičnim okolnostima, u pogibli koja će ga na koncu stajati propasti i života. Po nalogu tadašnjeg Jagelovića na ugarskome prijestolju, Vladislava II., opsjeo ga je u Ružici, revno priskočivši, kraljev vazal i srpski despot Đurađ Branković. (To je potonji utemeljitelj srijemske pravoslavne metropolije, pod hijeronimom Maksim, te, zajedno s bratom Jovanom, prvi srpski posjednik nekih srijemskih i slavonskih mjesta, poput Berkasova, Iriga, Jarka, Kupinova: otud despoti Rascie Brankovics de Kulpwn.) Sam se Vladislav, štoviše, te godine zatekao u Osijeku i Valpovu: otisnuo se protiv „izdajnika“ Lovre, koji da je „u savezu s Turcima“. Navodno su Osmanlije pri posljednjem upadu u Slavoniju poštedjeli Lovrine posjede, „raspoznavajući ih po nekim znacima“. Teško je, dakako, razaznati što je zapravo na stvari. (Čitava se priča sastoji od nedostatna broja krhotina: cjelinu valja „imaginirati“.) Ono što pouzdano znamo jest da je hajka na Lovru Iločkoga samo kruna trajnijih razmirica između slavonskoga velikaša i kralja Vladislava. Počam još od 1490., kada su za ugarskim žezlom u isti mah posezale tri ruke, ona Ivaniša Korvina, ona Maksimilijana Habsburgovca i ona Vladislava Jagelovića, Lovro je kanda skloniji obojici potomaka starih protivnika (Ivaniš je Matijašev, a Maksimilijan Fridrikov sin). Štoviše, kad je Maksimilijan, pozivljući se na Fridrikovu „rezervaciju“ iz 1463., pošao 1491. da silom ostvari svoje pravo, Lovro predvodi podršku koju mu pruža dobar dio hrvatskoga plemstva. (Sam se stari Zagreb tada podijelio: Gradec bijaše za Habsburgovca, a Kaptol za Jagelovića.) Nema, dakle, sumnje da je Vladislav, nakon što se potkraj te godine ipak učvrstio na prijestolju, svakako nastojao da unapredak onemogući goropadna iločkog vojvodu. Po svemu sudeći, za to je 1495. našao povod. „Te je godine kralj Vladislav ukrotio Lovru Iločkoga, srijemskog vojvodu,“ izvještava otac Samuel Timon. „On je prezirno Vladislava nazvao Lukom, a kralja Matiju Markom, te mu je ovaj bio lav, a onaj vol. Radi toga je otpao od toga kralja, ali ga je kralj potukao i doveo u red.“ U smislu temeljnih odnošaja, nema tu ničega nova. Već smo razabrali da je ovdašnja politička povijest zapravo povijest opozicijskih urota.

Sljedeće otvoreno pitanje jest godina smrti posljednjeg Iločkoga: danas se najčešće piše 1524., 1525. ili 1526. Ali te je pozne godine doveo u sumnju već biskup Szörenyi, koji je „vlastitim očima vidio i pročitao“ nadgrobnicu s uklesanom godinom 1500-m: „Hic jacet Laurentius dux Uylaki, filius Nicolai Bosniae regis, cum Catharina uxore. Anno Domini MD.“ Lovro se za života dvaput ženio, ali je na koncu ipak ostao bez potomka. U iločkoj je franjevačkoj crkvi počinuo pored prve žene, Katarine, koja ga je prethodno ostavila udovcem; druga ga je pak žena, Magdalena de Bakowcz, nadživjela te se kao udovica udala za Filipa Morea.

Obitelji Moreovih Magdalena je kao miraz donijela i orahovički posjed s gradom Ružicom: za građanskoga rata poslije „mohačke katastrofe“ 1526., tu će se skloniti Filipov brat, Ladislav More, kad ga opsjednu pristaše Ivana Zapoljskoga. Čini se da se taj svojedobni beogradski kapetan podjednako zamjerio objema strankama, Ferdinandovoj „austrijskoj“ i Zapoljinoj „narodnoj“. Ladislav More je ime koje možda skriva jednu od najuzbudljivijih slavonskih sudbina s početka kobnog XVI. stoljeća. Nazivaju ga „opakim čovjekom“. 1503. godine spomenut je kao zakupnik Morovića, tog drevnog gnijezda istoimenih srijemskih velikaša koji su izumrli 1476.: u vremenskom okviru od pola stoljeća (s izuzetkom Horvata kao nekom vrsti preteča ili najavljivača), vidjeli smo, nestaju s pozornice klasične slavonske srednjovjekovne porodice, izdišući na često samotnim smrtnim posteljama Gašpara Korođija, Joba Gorjanskog, Lovre Iločkog, kao i Alšana, Talovaca, Morovića. Sve je spremno, reklo bi se, da zastor padne. Sustav se gasi.

Ne dugo nakon neuspjele hajke na Ladislava Morea 1527., Zapoljevci će posve ustuknuti pred Habsburgom Ferdinandom: njemu pripada budućnost. Orahovica bi dodijeljena Podmanickima, ali pustolova Morea ponovo u njoj zatječemo 1536. Sljedeće godine, 1537., nalazimo ga među zapovjednicima velike kršćanske vojske koju je protiv Turaka u Slavoniju poveo Ferdinandov vojskovođa Ivan Katzianer. U Katzianera su tada polagane goleme i opravdane nade, koje je nesretni strateg, međutim, ovom prilikom posvema iznevjerio. Početkom četrdesetih godina, prema nekim izvješćima, Morea zarobljuju Turci. Poznatim putovima turskih zarobljenika dospijeva u Istanbul, gdje je navodno ostavio kršćanstvo i prigrlio islam.

Istodobno, sudbina Ivana Katzianera izvjesnija je i nemilosrdnija: najprije leži u nekoj bečkoj tamnici, uz ostale optužene austrijske vojskovođe; 1538. bježi u Hrvatsku; 1539. monarhija ga daje ubiti, preko Nikole Zrinskoga. Pitanje njegove stvarne krivnje, taj teški i postupni poraz koji je za poprište imao čitavu donju Slavoniju, pripada već priči o dugom odmjeravanju monarhijskih naroda s Turcima, o njihovu polaganom dorastanju toj nekrštenoj sili. Ovu bismo priču mogli zaključiti bečkom pjesmicom-rugalicom koja glasi:

Katzianer, Pekry und Schlick
Die müssten hengen auf einem Strick,

zabavljajući se pritom mogućnostima njena pohrvaćivanja, onom uspjelijom

„Katzianer, Pekry, Schlick,
Sva će tri o jedan štrik,“

ili onom manje uspjelom

„Katzianer, Pekry, Schlick,
O jedno uže sva će tri.“

Ili bismo pak mogli završiti s bilješkom poslanika Atanazija Georgicea, koji će 1626. prispjeti u turski Osijek „Preko mosta, što ga je car Sulejman sagradio na Dravi, dolazi se pred vrata grada Osijeka. Ovdje se svršava kraljevina Ugarska“.

EXPL.