Povijest Slavonije u sedam požara | Stanko Andrić

5. JOŠ O TOPOVIMA PALIM U VODU

U svojim korografskim opisima gradova, Evlija Čelebija pridaje prvorazredan značaj njihovu topovskom naoružanju. Za nj je topništvo po važnosti odmah uz vrsnoće vjerske organizacije, broj i veličinu bogomolja, vjerskih škola itd. O osječkim baljemez-topovima Evlija veli, s karakterističnom širokogrudnom gestom, da „svaki vrijedi jednoga grada“. Inače, osječko je topništvo on pomno pobrojio i znalački razvrstao.

Najprije, posjetitelja koji u gradsku tvrđavu ulazi kroz kapiju zvanu Čaršijska, dočekuje „šajka-top, tako velik da u njega može čovjek stati“. Zatim, po gradskim bedemima, „unaokolo cijeloga grada napravljeni su mazgali (tj. puškarnice) za topove“. Učinak toga zastrašujućeg vatrenog oklopa pojačava kula, „krasna i velika tabija“, koju je svojedobno podigao Filibeli Mustafa-paša i opremio je dalekometnim baljemez-topovima. Zatim, na obali Drave, uz drvene hambare za pšenicu, nalazi se „veliko skladište topova“, među kojima se osobito ističe Sulejmanov top „velik četrdeset pedalja, a gvozdena mu je tanad teška šezdeset oka“. Uza nj su i četiri baljemez-topa, koji zajednički nadziru osječki most, usmjereni prema Dardi. Napokon, na gradskim vratima zvanim Panađurska, „nalazi se svega deset šahi-topova; njihovi tobdžije stoje dan i noć spremni“.

To je, dakle, po prilici onaj zastrašujući arsenal s kojim se, u jesen 1537. godine sučelio kršćanski general Katzianer (ili Kocijan, kao što hoće Šišić, držeći ga Slovencem ili Hrvatom), taj nesuđeni osloboditelj Slavonije. U vrijeme kada je Evlija putovao svijetom i pisao svoju Sejahatnamu, nije više mogao medu osječkim topništvom zateći i trofej iz toga za Osmanlije više nego uspješnog rata, veliki „Katzianerov top“ (Katzianerkannone); potkraj XVI. stoljeća uspjeli su ga kršćani u jednom prodoru do Osijeka preoteti natrag iz osmanlijskih ruku.

Vojna kojih 24.000 pješaka i konjanika različitih narodnosti na čelu s Ivanom Katzianerom ostaje primjerom jednog od najnesretnije vođenih pohoda na okupiranu Slavoniju. Njegov konačni učinak bio je ništavan a njegovi gubici i poraz posvemašnji. Prema smionoj i ambicioznoj zamisli, ta je vojna trebala biti nekom vrstom početka reconquiste, pružiti Slavoniji spas u zadnji čas, istjerati Turke iz podravskih utvrda sve do ušća Drave u Dunav te potom prijeći u Ugarsku i sastati se kod Budima s drugom jednako pobjedonosnom kršćanskom vojskom, onom generala Leonharda Felsa. Pretvorila se, međutim, u bezglavo posrtanje slavonskim međurječjem, u očajničko kruženje spiralu opisuju točke slavonskih naselja: Sopje-Valpovo-Osijek-Erdut-Nuštar-Ivankovo-Gorjani. Do tog posve neočekivanog i razočaravajućeg raspleta dovela je, iznad svega, nedovoljna opskrba brojnog ljudstva, glad, dijareja i malarična groznica, boleštine koje je pojačao i rasplamsao nadolazak upornih jesenjih kiša (kao što se rakijom raspaljuje vatru). S druge strane, Turci su promišljeno izbjegli otvoreni sukob – zadovoljavajući se pojedinačnim čarkama i zatvarajući se u utvrđene gradove branjene bespoštednom topovskom paljbom – sve dok nije došao trenutak za odlučujući obračun, u ravnici između Gorjana i Širokog Polja, s tada već raspršenom, izbezumljenom i u svakom pogledu inferiornom kršćanskom internacionalom.

Nedopustivo oklijevanje i neodlučnost pokazala je ta vojska već pri opsadi Osijeka; s obzirom da je u gradu bio velik broj Osmanlija (prema Bösendorferu, do 16.000), ta se nedorečena opsada upravo svela na nekoliko dana razmjene topovske vatre. Tu su zakratko došli do izražaja teški Katzianerovi topovi, ali bez željenih učinaka. Ratno je vijeće uskoro donijelo odluku da se s Osijeka dignu ruke; da se pođe u potragu za hranom, u gradić Erdut na Dunavu. U njemu, međutim, nađoše „samo dvije vreće brašna i nešto graha“.

Posljednja epizoda u žalosnoj i neslavnoj povijesti Katzianerova topništva bio je prijelaz nabujale Vuke. Evo što o tomu piše naš nenadmašni pripovjedač, Bösendorfer:

„I sada se je ta vojna, za koju se mislilo da će iz Slavonije protjerati Turčina, pretvorila u jednostavni lov za hranom. Tako je vojska, uz neprestanu kišu, zdvojna i izmučena napokon došla do Vuke koja je bila strašno nabujala. Tri puna dana gradio se preko nje most. Najprije je prešla kolija, onda laki, napokon teški topovi, pod kojima se most uruši. Tek kada je most popravljen, mogla je prelaziti ostala vojska.“

Naši provodni motivi ovdje se vraćaju, oni su u toj sjajnoj priči iz ratničkog života ponovno svi na okupu: žurba, sučeljena s nepopustljivom rijekom, na brzinu sklepani most, prijelaz dragocjenih teških topova i napokon njihov nezaustavljivi pad, urušavanje nepouzdane konstrukcije, lom, pljusak i nepovratni pad na dno nabujala potoka, u mutnu jesenju vodu, u glib. Nije teško uvesti male dodatke koji bi dopunili, uljepšali i otkupili taj očajnički prizor: dovoljno je, recimo, crvenilo sunčeva zalaska, taj grimizni, krvavi zastor na pozadini kojeg se ocrtava naš događaj: tabor mnogoljudne vojske i usred njega klimavi drveni most preko male rijeke, s topovima koji ga upravo oprezno prelaze (vuku ih konjske i volovske zaprege, a obični vojnici pomažu guranjem, obligatnim psovačkim guranjem) i koji zatim, iznenada, u hipu, propadaju, kao kapi vrela olova kroz papir: sve se ruši, raspada, završava u vodi.